U cjeloj ovoj priči izdvaja se onaj dio o broju nezaposlenih. Tom broju treba pridodati brojku cjelokupne neefikasne i neprilagodljive uprave, zatim brojku svih onih prijevremeno umirovljenih koji su trebali nastaviti stvarati i vjerujem pozamašni broj lažnih umirovljenih branitelja. Taj teret bi teško podnosila i tehnološki naprednija i brojčano jača država od ove naše. Što se do sada napravilo po bilo kojem spomentutom opterećenju – ništa ili zanemarivo malo.
Ne raspolažem sa točnim brojkama kakav je bio rast vanjskog duga od 1990 pa do danas ali očito je da smo uspjevali preživljavati samo na bazi novih zaduživanja. U tom periodu bilo je godina kada se do novca moglo doći na sve strane jer je svjetski financijski balon frcao od dobitaka i viškova sredstava. Šta sada? Treba početi raditi, raditi u realnom sektoru, prestati sa prelijevanjeg iz šupljeg u prazno, a jedino mjesto gdje država preko pravosudnih organa treba tražiti da popuni buđet jeste na računima onih koji su to stekli nepošteno. Uprava, ma kojeg nivoa ona bila, treba shvatiti da je ona dio tog istog društva i teret izlaska trebaju svi podnjeti. Hoće li se saborski zastupnici, kao primjer morala i stup društva, hoćete li vi Gospodine Predsjedniče na odlasku, hoće li bilo koji dužnosnik iz Vlade otići hrabro naprijed i reći pred svima – ne zaslužujemo ove mirovine, nismo odradili zadatak kako treba, moramo se pomiriti sa konstatacijom da nam poduzeće (DRŽAVA) propada i od danas na dalje do izlaska iz krize volontiramo (nešto slično kao radne akcije u neka prošla vremena). Hoće li biti hrabrosti to isto reći i vođama sindikalnih podružnica u javnim poduzecima kako stoje stvari – nastale gubitke zbog eventualnih posljedica obustave rada – opet na kraju mora platiti realni sektor i porezni obveznici. Na žalost svih onih koji rade i životare od svoga rada (jer ih država sve više i više opterećuje davanjima) male su šanse da svoj proizvod uspiju plasirati van granica i donesu tako nužne devize za povrat dugova.