… ili ono što sam vidio u nekoliko tvrtki… u ponedjeljak više nema vašeg stolca a nitko ne zna kako. A šef vam kaže: Sjedi bilo gdje … nije to važno.
95 % Hrvata ili ica nije bilo nikad na sastanku na poslu .Dajte znakove i za njihiv otkaz.
Ovaj tekst se vjerojatno odnosi na velike kompanije, banke, osiguravateljske kuće, i sl…gdje se zajednički sastnci odvijaju po principu okupljanja odjela,
voditelja, direktora , zastupnika za pojedine regije , poslove ili dijelove
organizacijske sheme..
U malim poduzećima stvar je vrlo jednostavna. Postoji Uprava koju čini vodeći čovjek ili obitelj – zatim, desna ruka…koja ima veliku plaću jer mijenja
šefa ili obitelj kad je nema… i ostatak kadra koji je zamijenjiv…
Licencirani radnici su manje na meti za raskid ugovora, a djelatnici koji se slabo
prilagođavaju zahtjevima poslodavca , pa nameću svoju volju ili zahtijevanju svoje veliko poštivanje …..su potencijalni kandidati za otkaz…
Zašto? Jer otežavaju ionako teško položaj u kojem je poslodavac u ovoj ekonomskoj krizi…
Poslodavac najviše trpi. Na njemu je odgovornost da poduzećem upravlja i kad
su pred njim teško zahtjevi oko financiranja, ispunjavanja Pravilnika i zakona,
…Poslodavac nema svoj privatan život nego živi uz svoje poduzeće..
U obitelji, na poslu u svakoj prilici pupčanom vrpcom vezan je za sva događanja…..za vrijeme svoje odsutnosti, mora stvoriti sustav kontrole i
rada , uz najmanji rizik problema ….
Privatan život djelatnika, poslodavcu je nebitan…. Međutim, u današnjim okolnostima, na pojedinimm radnim mjestima , djelatnici se bave samo sa sobom i svojim problemima…
Uz posao, oni prate djecu , telefoniraju s njima, dogovaraju se partnerima oko financija, svađaju se oko planova ili dogovora, ispunjavaju si obrasce za kredite, služe se opremom i uređajima bez znanja vlasnika za svoje potrebe i ineternetske zahvate….plaćaju si režije na poslu, idu u banke ako stignu,
na placu kupe što trebaju pa stave u frižider od firme …..
Riješe si tehničke preglede za suto i servise, odu s prijateljima na kavu u vezi nekih dogovora….iskoriste pauze za svoju problematiku oko djece i sl..
slažu si križaljku oko godišnjih odmora, posjete zubare i obave preglede…
i sve to u radno vrijeme uz blagoslov poslodavca za one djelatnike, bez kojih poslodavac ne može….recimo..
A dio onih bez kojih se može, radi savjesno , ne iskorištava pogodnosti u tvrtki….neprimjetno izvršava obaveze ……jer – zna- da ga poslodavac u svakom trenutku može zamijeniti….
Zbog toga , ako želite čvrsta radna mjesta …morate imate visoku,kvalifikaciju, poprilično široko znanje i spremnost da svoje ambicije zanemarite jer radite …..ZA DRUGoG.
Zanimljivo je kako se stereotip postupaka kojima se može prepoznati da niste više u igri šablonizira prema isključivo uredskom kancelarijskom poslovanju. Gdje ćete prepoznati sebe ako ste u proizvodnom pogonu?! Upravo taj stereotip je i proizašao iz nepodnošljive birokratske stvarnosti ovoga društva, a ta je da je gomiletina zaposlenih u krugu državnih i javnih poduzeća, rade u kancelarijama i sjede za kompjuterom cijeli dan. To je čisti snobizam, podsvjesno vjerovanje kako je onaj u uredu važniji od nekog tamo šljakera u pogonu. Uvijek kad se spominje riječ “posao”, na slici koja osvane kao tematska podloga tekstu, obavezno osvanu likovi obučeni u odijela i žene u strogo poslovnim kompletima odjeće. U pozadini ili ispred je svakako laptop, kako bi drukčije, jer kad stisneš “enter” sve se samo stvori u pogonu, ne trebaju nekakvi tamo radnici i tehničari, šta će to, to se isprinta i eto…..
Moram ti reći da si u pravu, ali samo ako si poslodavac. Naime, mi ne živimo u Skandinaviji da imamo 7 sati radnog vremena i sat vremena pauze da radimo što nas je volja u tom periodu, već kod nas poslodavci žmiču ljude od rana jutra do uvečer. Kako misliš da zaposlenik ima djecu? Kako misliš da čovjek ode na poštu ili u banku? Kako misliš da si čuva obitelj i pazi je li netko bolestan, treba li hitno liječniku, a recimo samo on radi u obitelji i koristi za odlazak na posao jedini auto koji obitelj ima?! Nema to veze što dotični radi za drugoga, taj “drugi”, odn. njegov gazda neka se malo pobrine za svoje ljude, pa neka ne gleda svaki minut je li ovaj na radnom mjestu, je li maksimalno angažiran za njega 12 h dnevno i još traži da se dođe vikendom i sl. nebuloze. Toga ne bi ni bilo da je Hrvatska država prava, ali Hrvatska je odavno postala država jeftinog roblja. Ja sam kod privatnika i radim cca 10 – 11 h dnevno 6 dana u tjednu, ali izađem bez najave ikome ako nekud trebam neophodno izaći. Jasno da je uvjet odrađen posao, ali to ne treba naglašavati. Malobrojnim poslodavcima u Hrvatskoj ovakva situacija na (nepostojećem) tržištu rada savršeno odgovara: imaju radnu snagu koja će se polomiti da zadrži posao, jer ga izgubiti u ovoj otužnoj zemlji predstavlja svojevrsnu osobnu katastrofu. Ako si požele, mogu birati između stotina kandidata za bilo kakav posao, pa makar se radilo i o najbanalnijim poslovima. Jednom riječju, rade što hoće i to je ono što je u stvari nedopustivo. Jer vrlo su rijetki ljudi iz redova koje nazivamo poslodavcima da iskreno brinu o svojim zaposlenicima, vremenom ih smatrajući gotovo članovima obitelji. Takvi poslodavci su najdugotrajniji na tržištu i ne štede na ljudima nego se trude ljudima što prije omogućiti dostojnu egzistenciju. Njihovi poslovi traju generacijama, ponekad i naraštajima. Na žalost, u našoj zemlji to su nepostojeći ljudi.
Koliko Vas, ovdje na forumu, za vrijeme radnog vremena, ima laptop s dionicama
iza ili pored sebe ?