Prije stotinjak godina, kad elektroenergetski sustav nije bio razvijen u tolikoj mjeri, tvornice su dobivale električnu energiju iz svojih elektrana koje su ispuštale otpadnu toplinu kao popratni produkt. Tu su toplinu tvornice koristile za vlastite potrebe, a u nekim je slučajevima otpadne topline bilo toliko da se njome moglo grijati čitavo naselje. Tako je istodobna proizvodnja ili kogeneracija električne i toplinske energije poznata još iz tih davnih vremena. U novijem su vremenu kogeneracijska postrojenja s različitim tehnologijama dostupna u rasponu električnih snaga od nekoliko kilovata do nekoliko stotine megavata. Time se lako prilagođavaju potrebama potrošača električne i toplinske energije, ali i rashladne energije koja se, dogradnjom apsorpcijskog hladnjaka, također dobiva iz otpadne topline. Najvažnije prednosti kogeneracije su energetske, ekološke i ekonomske prirode: iskoristivost iznad 75 posto, ušteda na potrošnji primarnog energenta do 40 posto, znatno smanjeni troškovi za energiju i emisije stakleničkih plinova. Budući da se kogeneracijska postrojenja grade nedaleko od potrošača energije, time se izbjegavaju gubici u prijenosu električne energije. Iako se za pogon kogeneracijskih postrojenja danas najviše koriste fosilna goriva, jednu od važnijih uloga u ostvarivanju ugljično neutralne Europe do 2050. imat će kogeneracije na raznolike i lokalno raspoložive oblike obnovljivih izvora poput biomase, bioplina, geotermalnih izvora i sustava s koncentriranom sunčanom snagom.

Udjeli u proizvodnji
Europsko udruženje za promociju kogeneracije (COGEN) predviđa da bi udio obnovljivih izvora u proizvodnji energije iz kogeneracije do prve polovice 21. stoljeća trebao iznositi 62%, a preostali bi se dio odnosio na prirodni plin s ugrađenim sustavom za hvatanje i pohranu ugljičnog dioksida. Najveće udjele kogeneracije u domaćoj proizvodnji električne energije imaju Danska (55%), Finska (40%), Letonija, Nizozemska i Rusija (30%), Austrija, Češka, Mađarska i Poljska (20%). Dok su na zapadu navedene zemlje dostigle veće udjele kogeneracije zbog ovisnosti o uvozu fosilnih goriva, dotle je u zemljama bivšega sovjetskog bloka ona bila strogo centralizirana, a cijene energije socioekonomskoga karaktera. Slično je bilo i u zemljama bivše Jugoslavije. Zbog toga u Hrvatskoj već duže vremena udio kogeneracije u domaćoj proizvodnji električne energije stagnira i iznosi 16%, od čega 14% otpada na javne termoelektrane toplane, a 2% na industrijske energane. Kao energent dominira prirodni plin i loživo ulje. Tek odnedavno je u pogon pušten određen broj manjih kogeneracija na biomasu i bioplin, i to zahvaljujući poticajnim cijenama otkupa električne energije. U Hrvatskoj udio obnovljivih izvora u domaćoj proizvodnji električne energije iz kogeneracije iznosi svega 0,1%. Nasuprot tomu najveći udjeli ostvareni su u Švedskoj (72%), Finskoj (44%), Austriji (27%), Danskoj (16%) i Njemačkoj (15%). Kao primarni energent najviše se koristi biomasa.

Ulagačka klima
Prema hrvatskoj energetskoj strategiji iz 2009. predviđa se izgradnja većih kogeneracija barem 300 MW do 2020. godine. Do istog razdoblja procjenjuje se instaliranje 100 MW manjih kogeneracija. Te se procjene čine ambicioznim. I koliko god da se vodi proaktivna politika poticanja kogeneracije i stvara povoljna ulagačka klima, najveći izazov za ulagača je kako osigurati dugoročan i cjelogodišnji plasman energije osobito prema većim potrošačima. Potencijalna mjesta za razvoj većih kogeneracija su ona s postojećim i zastarjelim sustavima daljinskoga grijanja spremnim za obnovu. U Hrvatskoj su to Karlovac, Rijeka, Samobor, Slavonski Brod, Velika Gorica i Zaprešić. U manjim hrvatskim gradovima gdje je distribucija prirodnog plina dobro uhodana razvoj sustava za daljinsko grijanje teško je moguć, ali za razvoj manjih pojedinačnih kogeneracija ima prostora. Valja očekivati da će uspješne industrijske tvrtke i poljoprivredna gospodarstva sve više graditi upravo te manje kogeneracije za vlastite energetske potrebe. Kako njima energetika nije osnovna djelatnost, mudro bi odlučile da je ustupe tvrtkama specijaliziranim za upravljanje energetskim sustavima koje bi njima i okolnim potrošačima jamčile jeftiniju energiju na duži rok.

Vedran Uran, predstavnik GreenMax Capital Advisors