Ponos i električna brojila

Autor: Poslovni.hr , 27. lipanj 2011. u 22:00

Teško je ovih dana pisati energetsku kolumnu pa odolijeti tematskom izazovu kao što je prodaja Ine. Nažalost, to je sve manje priča o energiji i energetici, a sve više ružna priča koja ovdje ne spada. Neću o tome pisati, već sam obećao, svi o tome pišu, ali čini mi se da sam u svemu dobio barem jedan odgovor na pitanje koje sam prije pet godina postavio.

“Zašto uopće treba prodavati jednu i jedinu nacionalnu naftnu kompaniju (zanemarimo li vječito žedne državne financije)?” “Trebamo strateškog partnera, ne možemo sami”, odgovarali su mi iskusni, čudeći se pomalo naivnom pitanju. A zašto ne možemo do strateškog partnera tako da mi kupimo Mol, OMV ili nekoga trećeg? Na to mi najčešće ne bi ni odgovorili, uglavnom dižući ruke od mene. “Previše mali i previše siromašni”, odgovorili bi mi neki s više strpljenja, što možda zvuči vrlo racionalno i razumno. Ne zadovoljava me takav odgovor, a i nikada neće. Dobro je da obitelj Kostelić nije mislila da je previše mala i previše siromašna kada je bacila rukavicu svjetskim skijaškim velesilama. Ili Goran Ivanišević prije deset godina u Wimbledonu. Sport je nešto drugo, reći ćete. A kako maloj Nizozemskoj nije ništa smetalo da prije četiri stoljeća ovlada svjetskim morima i postane trgovačka velesila? Bezbroj je takvih primjera. Odgovor na moje pitanje je nažalost puno jednostavniji i ovih se dana sve više sam od sebe nameće – postoji velika razlika između kupnje i prodaje nacionalnog blaga. Kad se prodaje, dobivaju se provizije, lako je i brzo, ne treba se tu previše truditi. Kad se kupuje, ulaže se napor, steže se remen, treba imati energije i viziju. A ponosa? I te kako, ali neću o tome, obećao sam. Lijepo je neki dan jedan naš župan rekao – “na putu smo da postanemo perači guzica i kosači trave”. I to u svojoj zemlji.

Pametna električna brojila
Moram još malo o ponosu. Imao sam priliku i zadovoljstvo boraviti nekoliko dana u Engleskoj. A kad tamo pravi bum gradnje fotonaponskih panela. Škole, krovovi javnih zgrada, ali i obiteljskih kuća! Pa zar u Engleskoj ima sunca više nego kod nas?! Naravno da nema, ali izgleda da ima više sluha, volje i znanja. Teško mi je ovo priznati, naročito ovo posljednje, ali ne mogu se oteti tom dojmu. Dok se mi natežemo i rastežemo posljednjih deset godina sa zakonskom i podzakonskom regulativom i imamo desetke koraka i različitih dozvola, odobrenja (prethodnih i konačnih!) i suglasnosti za priključak na mrežu, Englezi su to riješili u posljednje dvije godine, a cijela procedura priključka traje nekoliko tjedana. I onda imate sretnu situaciju da je za razliku od nas potpuno prirodno i jednostavno da električnu energiju proizvode i u mrežu predaju fizičke osobe, dakle obični građani. Engleska su brojila, čini se, malo pametnija od naših pa se znaju okretati u oba smjera. I time cijela stvar postaje brza i jednostavna za građane. Na kraju obračunskog razdoblja jednostavno se naplaćuje razlika između potrošene i proizvedene električne energije. “Znamo se i mi okretati u oba smjera”, mogla bi povikati hrvatska brojila, “samo nam ne daju.”

Za sve neupućene – moderna elektronička brojila množenje napona i struje te integraciju obavljaju elektroničkim sklopovima, naprednija kombinirana elektronička brojila mjere odvojeno četiri energije: radnu potrošenu, radnu proizvedenu, jalovu induktivnu te jalovu kapacitivnu energiju. Inženjeri su problem odavno riješili, čekamo zakonodavce i zakonopisce da se tome domisle. A ponos? Pitao sam engleske domaćine na kraju: “Zašto ste uložili u fotonaponski panel na vlastitom krovu?” “Zato što se ponosimo da sami proizvodimo svoju energiju i neopterećujemo okoliš”, odgovorili su mi. A još pritom i svi zarađuju. I građani, i lokalna zajednica, i država, i proizvodači opreme i instalateri. Završavamo pozitivno – bravo za Grad Zagreb! Prošli je tjedan objavljen natječaj za subvencioniranje nabave i ugradnje sustava obnovljivih izvora energije za 2011. Kad ne ide na nacionalnoj, ide na lokalnoj razini. Naprijed naši – trebamo što više takvih natječaja, oni su svjetlo u tunelu koje toliko trebamo.

Julije Domac, ravnatelj Regionalne energetske agencije sjeverozapadne Hrvatske

Komentirajte prvi

New Report

Close