Razina socijalnog dijaloga u Hrvatskoj je, a naročito s obzirom na gospodarsku situaciju, na nedopustivo niskoj razini. I to ne zbog, kako bi se očekivalo, socijalnih tenzija između poslodavaca i sindikata zbog pritisaka na smanjenje radničkih prava uvjetovanih krizom, već je Vlada, čija je uloga u socijalnom dijalogu zamišljena kao uloga arbitra sa žezlom u ruci, ta koja opstruira socijalni dijalog. Unatoč brojnim apelima i poslodavaca i sindikata nova socijaldemokratska Vlada i dalje, iz posve neshvatljivih razloga, od samog dolaska na vlast uporno ignorira svoje socijalne partnere. I to bez obzira na institucionalizirani i zakonom definirani format i sadržaj socijalnog dijaloga. I to u takvoj situaciji u kojoj opseg nužnih reformi podrazumijeva visoku razinu društvene kohezije. Ignoriranjem socijalnih partnera sve smo dalje od postizanja socijalnog partnerstva za promjene i sve bliže pogubnom društvenom raslojavanju koje će nas nepovratno unazaditi i odvesti u još veću, kroničnu krizu, gospodarsku i društvenu. To je put u smjeru suprotnom od onog što svi želimo, a to je da postanemo moderna država s pozitivnom poslovnom klimom te stabilnim i održivim gospodarstvom pa onda i rastućim životnim standardom.

Pad gospodarstva
Bez socijalnoga konsenzusa nećemo uspjeti napraviti zaokret u gospodarstvu koji bi nas izveo na taj put. Ne čude stoga ni novi gospodarski pokazatelji koji upućuju na novi, ozbiljni pad gospodarstva. Iznenađuju me oni koji su iznenađeni time da su gotovo svi pokazatelji i dalje negativni. U Hrvatskoj umjesto da se stvari pokreću na pozitivnoj euforiji promjene vlasti mi i dalje, možda i više nego prije, strepimo što će nam donijeti sutra. Hrvatska je u grču. A u tom grču nastavlja padati sve što ne bi trebalo padati. Ove je godine izvjesno da ćemo ponovno imati pad gospodarstva veći od jedan posto, za sljedeću su izgledi slabi pa je pitanje hoćemo li uopće nadoknaditi minus iz ove godine. A što je s gotovo 10 posto BDP-a koji smo izgubili u protekle tri i pol godine? Što je s više od 150.000 izgubljenih radnih mjesta? Što je s mladim ljudima koji su završili školovanje, izlaze s fakulteta i ne mogu pronaći posao? Oni ne mogu čekati 10 godina koliko je ovih dana procijenjeno da će nam trebati samo da povratimo pretkrizne brojke. Hoćemo li se trgnuti ili ćemo i dalje mirno promatrati kako naša djeca postaju izgubljena generacija – generacija visokoškolovanih, pametnih ljudi bez budućnosti? To su pitanja na koje Vlada treba odgovarati, sve drugo je sada manje bitno. Pritom jednostranim vučenjem sitnih poteza koji su na razini promjene raspodjele u i ovako prenapregnutom proračunu Vlada, ne samo ova već ni jedna, ne može napraviti ništa bitno. Već sada je vidljivo da državne investicije koje bi čak i mogle napraviti kratkoročan zamah u gospodarstvu nisu rješenje jer njihova priprema traje predugo, a i dalje je posve neizvjestan uspjeh zbog upitnih izvora financiranja. Još se manje može napraviti u okruženju negativne poduzetničke atmosfere i stalnih prijetnji poduzetnicima. Ni jedna Vlada do sada nije kreirala atmosferu u kojoj su poduzetnici, ako već ne kriminalci, onda oni koji posluju na rubu zakona. I mada se aposolutno slažemo da se treba obračunati sa svima koji ne poštuju zakone, moramo podsjetiti Vladu da je riječ o malom broju takvih poduzetnika i da većina poštuje zakone i plaća obveze. Danas je gotovo pa sramota biti poduzetnik, izmišljaju se stupovi srama, ako ne smognu na vrijeme platiti sve silne obveze, poduzetnici mogu čak završiti u zatvoru, a sigurni su da će ostati bez osobne imovine, iz porezne uprave rado objavljuju kojeg poduzetnika nadziru… A riječ je o ljudima koji svojim idejama, sposobnošću i potezima kreiraju novu dodanu vrijednost, zapošljavaju ljude, pune proračun. Hoće li ih prijetnje motivirati da upru snažnije, počnu investirati i otvore nova radna mjesta?

Bez optimizma
S druge strane tvrda poruka sindikatima javnih službi da nema za plaće nije poticajna ni za produktivnost, ni za kreativnost ni za trud zaposlenih. Bez ikakve rasprave jasno je da su izdavanja za plaće iz proračuna previsoka, no što je s planovima, projekcijama, nužnim promjenama, porukom optimizma? A riječ je o ljudima koji nas trebaju obrazovati, liječiti, štititi, truditi se da nam brzo izdaju dozvole, ovjere, da nam izlaze ususret i skrate vrijeme i energiju u snalaženju u propisima. Hoće li ih motivirati to što i dalje nema riječi o razradi sustava nagrađivanja, napredovanja, da nemaju osnovne uredske opreme, uostalom da im se nema za plaću? Ne, tako nećemo uspjeti unijeti potreban optimizam i motivirati ljude na dodatan rad i trud. Tako se ljudi tjeraju u još veći očaj. Kriza i situacija u Hrvatskoj je takva da samo svi zajedno koji znaju i mogu nešto napraviti mogu stvoriti uvjete da krenemo prema boljoj budućnosti. Zato iz HUP-a još jedanput apeliramo na Vladu da pokrene socijalni dijalog i da se o svim bitnim pitanjima iz sfere gospodarstva otvoreno savjetuje sa socijalnim partnerima. Jer situacija u gospodarstvu je sve lošija, pa rekao bih i neizdrživa, i to moramo pod hitno mijenjati.Zbog toga smo, zajedno sa sindikatima, i zahtijevali dolazak premijera na sjednicu GSV-a i toplo se nadam da će nam se odazvati. To bi bio korak u dobrom smjeru i ozbiljan znak da je Vlada prepoznala naše apele i da je spoznala važnost socijalnog dijaloga i dogovora jer se odluke koje se donose preko koljena uvijek na kraju pokažu jalovim. Nadam se da će Vlada konačno prepoznati da je otvorena i društveno odgovorna rasprava o svim temama u atmosferi dijaloga i kompromisa kroz socijalni dijalog jedini i pravi put za povećanje blagostanja u ovoj zemlji.

Davor Majetić, glavni direktor HUP-a