Svoj prvi hektar voćnjaka zasadio je 1977. godine, a danas mu se voćnjaci prostiru na 50 hektara, no ambicijama tu nije kraj. Frane Ivković, zasigurno najpoznatiji hrvatski voćar i vlasnik tvrtke Voćarski centar Ivković, namjerava ‘pokoriti’ najmanje još tridesetak hektara. Da će mu poljoprivreda biti životni poziv otkrio je, nostalgično se prisjeća, dok je kao pučkoškolac u rodnoj Škabrnji čuvao pure. Tu je ljubav naslijedio od djeda, koji je u Ravnim kotarima imao 100 hektara plodnih oranica. Najprije je, vraća sjećanja Ivković, čuvao pure zatim ovce pa na kraju krave i konje. Na djedovu imanju, kaže, bilo je uvijek najmanje 20 krava i po 10 konja, a danas u cijeloj Škabrnji nema nijedne krave.

PXL

Tajna lista uvoznika
Ivković je na zagrebačkoj Agronomiji diplomirao voćarstvo i vinogradarstvo pa se zaposlio u Institutu za voćarstvo koji je u bivšoj Jugoslaviji bio perjanica razvoja te branše. Sudjelovao je u podizanju na tisuće hektara voćnjaka, od Prištine, preko Subotice i Slavonije, do Istre. Bili su to veliki poljoprivredno industrijski kombinati. Voćnjak u Borincima imao je 1000 hektara od kojih su na 750 bile jabuke. Tri mandata bio je i direktor, sve dok 1995. politika nije odlučila da Institut ne treba i integrirala ga u Agronomski fakultet. Premda je povremeno gostovao kao predavač, odbio je poziv za uključivanje u akademsku zajednicu i pokrenuo vlastiti biznis. Nikad nije požalio radi te odluke, kaže. Još dok je podizao prvi hektar voćnjaka Ivković je odlučio da neće svaštariti. Zbog višestrukih prednosti izabrao je kraljicu voća – jabuku.

Čuva se lakše nego mnoge voćne vrste, konzumira se cijelu godinu i ne traži angažiranje ljudskih ruku svih 12 mjeseci. Sve do 1990. jabuka je imala odličnu cijenu i davala visoki profit, prisjeća se Ivković te s gorčinom dodaje da su voćnjake najprije poharala ratna razaranja, potom beskrupulozna privatizacija, a onda bahati uvozni lobiji. Niz godina u kolovozu, kad europske zemlje prazne skladišta za novi urod, hrvatski trgovci za bagatelu kupuju te jabuke iz lanjske berbe i ovdje ih skupo prodaju. I nedavno je dobio poruku poslovnog partnera iz Njemačke da su neki hrvatski uvoznici tamo već ugovorili kupnju sorte zlatni delišes iz berbe 2011. Mjerodavne državne adrese nažalost nemaju sluha, ne čuju vapaj voćara koji godinama apeliraju da se to spriječi i zaštiti domaća proizvodnja. Hrvatski voćarski savez tražio je listu uvoznika, međutim naišli su na zid šutnje jer oni koji je imaju ne žele je otkriti.

Uz prosječan urod Ivković u svojim voćnjacima godišnje ubere oko dva milijuna kilograma jabuka, od toga 800.000 plasira na tržište kao konzumnu jabuku, a 1,2 milijuna kilograma pretoči u sok. Najsuvremeniju svjetsku tehnologiju uvezao je 2009. iz Njemačke. Hrvatska je tako postala druga država u Europi s proizvodnjom jabučnog soka bez aditiva, konzervansa i šećera. Sok koji proizvodi, tvrdi Ivković, zapravo je – tekuća jabuka! Dok je država davala kapitalne potpore za podizanje voćnjaka, kroz godinu je prodao i oko 300.000 raznih voćnih sadnica, unatrag godinu-dvije ta je proizvodnja pala na 100-120 tisuća sadnica.

Kada bi svoje voćnjake i proizvodnju soka izmjestio u Austriji ili Italiju bio bi jako bogat čovjek, no kako živi u Hrvatskoj može tek reći da ima solidan standard. “Bogatstvo nikada nisam mjerio kroz novac, smatram ga tek sredstvom koje mi treba radi ulaganja u nove voćnjake. Svu dobit kroz sve godine kontinuirano sam reinvestirao u zemljište, sadnice, navodnjavanje, zaštitne mreže… Najsretniji sam kad ono što zaradim pretvorim u novi voćnjak”, iznosi Ivković koji je nedavno kupio još 1,5 hektar.

Bez konkurencije
Svih 50 hektara pokupovao je od privatnih vlasnika. Šest-sedam puta natjecao se za državno zemljište i nikad ga nije dobio. Krajem prošle godine, na trećem natječaju na kojem nije bilo protukandidata, javio se za kupnju 32 hektara u Ivaniću, nadomak voćnjaka koje već ima na tom području. Naplaćao se skupih biljega, izgubio sate i sate dok je kucao na mnoga vrata, prikupljajući golemu papirologiju. Iako je dobio pozitivno mišljenje, u samom finišu Državno odvjetništvo dalo je odbijenicu jer nije priložio potvrdu da u zakupu nema državno zemljište. U Ministarstvu poljoprivrede tvrdili su da ne treba taj dokument pa ga nije ishodio. A onda je imenovan novi ministar koji je dekretom stornirao zakon i zabranio prodaju državne zemlje. Ivković ipak ne odustaje, pokušat će opet iako više nema prodaje već zemlja ide u zakup. Prođe li novopredloženi zakon gospodarski program bit će ključni kriterij za dobiti državnu zemlju. “Baš me zanima kako će programi biti vrednovani i hoću li dobiti zakup. Rado bih jabukama zasadio još 30 hektara,” iznosi Ivković. Dodaje kako ne želi nikoga povrijediti, no u

Hrvatskoj nema konkurenta koji bi ga mogao ‘potući’ boljim voćarskim programom. Do sada je u kupnju zemljišta, podizanje voćnjaka, navodnjavanje i zaštitu te mehanizaciju i liniju za proizvodnju soka investirao gotovo tri milijuna eura. Dok je voćnjak bio velik tek deset hektara, sve poslove obavljao je uz pomoć obitelji, supruge i dviju kćeri.

Već nekoliko godina zapošljava pet radnika, a u vrijeme berbe angažira desetke sezonaca. Novi zakon o sezonskom radu dobro je rješenje, troškovi su konačno legalizirani. Međutim, nije mu jasno zašto zakonodavac sezonski rad dopušta umirovljenicima, a brani maloljetnicima, odnosno srednjoškolcima. Srednjoškolci su, tvrdi, definitivno najbolji berači. Odluku o zabrani njihova angažmana smatra nerazumnom jer ne potiče radne navike kod mladih. Proteklih godina osobno je surađivao s mnogim školama i vrtićima. Darivao je sadnice za njihove mini-voćnjake, učio ih osnovne tajne voćarstva. Hrvatska, Francuska i Italija jedine su europske države koje mogu proizvoditi sve vrste kontinentalnog, mediteranskog, a dijelom i suptropskog voća osim banana, manga i sličnih egzotika, kaže.

Nova radna mjesta
U prosjeku godišnje na uvoz voća potrošimo 170-190 milijuna dolara, kroz 20 godina to su golemi iznosi novca. Da su planski ulagani u nove nasade i u okrupnjavanje voćnjaka, na izvozu bi kroz godinu mogli zaraditi i do 400 milijuna dolara, ali i otvoriti 20.000-30.000 novih radnih mjesta, što u voćarstvu što u pratećim djelatnostima. Uz manjak ulaganja, problem voćarstva je i to što resorno ministarstvo nije provelo rajonizaciju prostora. Višnja, ilustrira Ivković, najbolje rezultate daje u istočnoj Slavoniji i Baranji. Maraska u Dalmaciji, zimske kruške pak u Slavoniji i Baranji, šljiva u Slavoniji, Banovini i Lici, a breskva u Istri, Dalmaciji i Baranji. Od svih voćnih vrsta samo je proizvodnja mandarina podignuta po kriterijima struke i zato, naglašava Ivković, čak 80 posto uroda izvozimo.

Recesija reže prihode

Drastičan pad potražnje
Voćarski centar Ivković, prema podacima Fine, unatrag pet godina najbolji učinak imao je u predrecesijskoj 2007. kada je prihod iznosio 4,89 milijuna kuna. Prošla je pak godina zaključena sa 3,24 milijuna kuna. Najveći razlog, kako kaže i sam Ivković, drastičan je pad potražnje za mladim sadnicama čija je proizvodnja pala sa 300.000 na 120.000 komada.

Birokracija

Kvaka dva hektara
Tko nema voćnjak površine najmanje dva hektara ne može dobiti novce iz IPARD-a. Takvim modelom, upozorava Ivković, eliminirani su početnici, mladi koji su diplomirali voćarstvo, željeli bi to raditi ali nemaju uvjetovane hektare ni kapital da ih kupe. Zašto ih onda uopće školujemo ako im uskraćujemo uključivanje u biznis? Smatra da je s ovim kriterijem nenadoknadivo izgubljeno i vrijeme i novac. Žurno bi se morale provesti izmjene jer, interesa za voćarstvo ima i od voćarstva se može sasvim pristojno živjeti. Nažalost, državna birokracija nije znala prepoznati potencijale niti kreirati modele koji bi razvili voćarstvo i time smanjili golemi uvoz.