Privatna zaštita sve je prisutnija na hrvatskom tržištu, a sve je izraženije i zanimanje globalnih zaštitarskih tvrtki za našu zemlju. O tome što donosi međunarodna konkurencija, kako će se domaće zaštitarske tvrtke nositi s dampinškim cijenama kao i o svemu ostalom u vezi s tim gospodarskim sektorom razgovaramo s Nevenom Martićem, novim predsjednikom HUP-ove Udruge zaštitarske djelatnosti i dugogodišnjim direktorom tvrtke AKD zaštita.

Dolaskom švedskog Securitasa, prošle je godine došlo do znatnih promjena na hrvatskom zaštitarskom tržištu. Kako se to odrazilo na članice vaše Udruge?
Zaštitarska djelatnost je posao koji počiva na povjerenju. Odnosi između tvrtki koje pružaju ovakve usluge i klijenata grade se i duže od desetljeća. Stoga dolazak Securitasa neće i ne može ništa revolucionarno napraviti na tržištu. Oni ovdje posluju s hrvatskim ljudima i po hrvatskim zakonima te imaju iste probleme kao i njihovi konkurenti na našem tržištu. Osim toga nije Securitas prvi globalni igrač koji je došao u Hrvatsku. Naime, 1999., preko udjela u današnjem Sokol Mariću, na naše je tržište došao Group4, koji je čak i veći, ili barem u rangu, sa Securitasom. No nakon šest-sedam godina djelovanja povukli su se. Stoga imamo iskustva s međunarodnim igračima.

Koliko danas uopće vrijedi hrvatsko tržište tjelesne zaštite i kakve su mu perspektive?
Procjenjujem da je riječ o 1,5 milijardi kuna s tendencijom rasta. Naime, mnoge tvrtke, pogotovo one u pretežitom državnom vlasništvu, još nisu uvidjele prednosti koncentriranja poslovanja na vlastiti “core business”, već i dalje u svojem djelokrugu imaju apsolutno sve, pa i poslove zaštite. Trend je da je i policija sve manje angažirana na poslovima koji su po prirodi stvari zaštitarski. Potrebno je još uskladiti zakonsku regulativu da bi se točno znalo tko i pod kakvim uvjetima može pružati konkretnu zaštitu.

Koje bi to konkretne sektore zaštitari mogli preuzeti od policije?
Hrvatska nema Zakon o kritičnoj infrastrukturi – riječ je o prostorima koji zahtijevaju posebne mjere sigurnosti, poput vodocrpilišta i zračnih luka. Takvih objekata i prostora ima mnogo, a pravnom regulativom uveo bi se red u taj segment. Primjerice, u Velikoj se Britaniji raspravlja o tome da se zaštitarskim tvrtkama dopusti da vode pojedine istrage umjesto policije. Veća prisutnost zaštitara u objektima poput škola, javnog prijevoza i slično ovisi pak o financijskim mogućnostima društva. Sigurnost nije jeftina. Bogatije društvo može si priuštiti i veću razinu sigurnosti, a složeniji zaštitarski poslovi mogu se povjeriti samo visoko profesionalnim zaštitarskim
tvrtkama.

Koji su danas najveći problemi u zaštitarskom sektoru?
Glavni problem je nelojalna konkurencija koja ruši cijene na tržištu ispod razine isplativosti poslovanja. To posljedično generira pad kvalitete usluge. Mislim da bi se država trebala jače angažirati u ovom problemu i apsolutno podržavamo odluku ministra financija Slavka Linića da se odlučno uvede red. Naime, sada imamo slučaj u našoj djelatnosti da tvrtka napravi desetak milijuna kuna duga, ode u likvidaciju, a isti ljudi istodobno otvore novu tvrtku s istom djelatnošću bez ikakvih financijskih obveza. Naravno da ta nova tvrtka onda može ići na natječaje s dampinškim cijenama jer nema troškova, a neće ih ni imati jer će prije ili poslije ponoviti slučaj s likvidacijom. Stoga tražimo da se propiše minimalna razina kvalitete i cijena po kojoj se to može postići kako bi se spriječile malverzacije s gašenjem tvrtki. S druge strane dokle god jedini kriterij na javnim natječajima bude najniža cijena, a ne i kvaliteta, višegodišnja pouzdanost i financijska stabilnost, imat ćemo problema s nelojalnom konkurencijom i padom razine usluge.

Kakva je danas situacija na tržištu tjelesne zaštite u Hrvatskoj?
Prema podacima koje ima naša strukovna udruga u HUP-u, u Hrvatskoj danas imamo 200 tvrtki koje se bave zaštitom i u njima radi više od 17.000 zaštitara. To što u našoj zemlji ne postoji sustavno obrazovanje zaštitara, već svaka tvrtka u eudakciju ulaže prema svojim potrebama. Problematično je i to što je velikom broju ljudi zaposlenih u ovom sektoru to sekundarno zanimanje. U vremenima gospodarskog rasta, sve tamo negdje do 2008. godine, imali smo stalni manjak radne snage. No sada kad su mnogi drugi sektori u problemima, puno ljudi želi svoje mjesto naći u zaštitarstvu. Krajem 2011. raskinut je granski kolektivni ugovor koji je u našoj djelatnosti bio regulator ujednačenog troška za rad u trgovačkim društvima i donekle je sprečavao nelojalnost konkurencije koja se temeljila na zloporabama plaća i naknada. Vjerujem da će se sa socijalnim partnerima postići dogovor i spriječiti daljnja erozija zaštitarske djelatnosti koja je inače u plaćama 40 posto ispod prosječne plaće u Republici Hrvatskoj.

Kakav je bio trend rasta ove djelatnosti u Hrvatskoj?
Zaštitarski sektor je od 2000. do 2008. rastao po stopi od 20 posto godišnje, više nego dvostruko više od rasta ukupnoga gospodarstva. Trend rasta zamjetan je i dalje, ali naravno po puno manjim stopama. Vjerujem da će se s buđenjem gospodarske aktivnosti pozitivni efekti osjetiti i u našoj djelatnosti.

Europski standardi

Očekujete li da će ulaskom Hrvatske u EU doći do potresa na zaštitarskom tržištu?
Ne, jer je i dosadašnja praksa u EU da zaštitarsku djelatnost svaka zemlja rješava na nacionalnoj osnovi. Ima nekih pokušaja da se postave strukovna mjerila na razini čitave Europe, pogotovo je to bitno u poslovima poput međudržavnog transporta novca. No o tom pitanju se nije daleko otišlo. Hrvatske tvrtke se ne razlikuju puno po organizacijskoj strukturi ili uspješnosti od onih u EU. Naravno, ima primjera gdje je zaštitarstvo na višim granama, a ima i onih koji su u vezi s tim daleko iza nas, na primjer naši istočni susjedi.