‘Liberalni’ socijalizam: svatko radi što hoće!

Autor: Poslovni.hr , 04. travanj 2012. u 22:00

Imajući na umu brojne anomalije tranzicije, moglo bi se reći da Hrvatska nije zemlja liberalnoga kapitalizma

Potkraj devedesetih godina, u razgovoru s jednim vrhunskim hrvatskim konzervativnim intelektualcem, dokučio sam svu tragediju situacije u kojoj smo se nalazili onda, ali u kojoj se nalazimo i danas.

Glavna je njegova teza bila da je najteži problem naše zemlje upravo velik ostatak socijalističke svijesti koja nikako da izađe iz naših glava. Kako on tada reče, deklarativno smo svi za napredak i tržišnu ekonomiju, ali kad bi to nekako išlo kombinacijom socijalističkih prava, visokih primanja, (ne)radnih navika i izbjegavanja plaćanja poreza. I, naravno, kad bi privatni vlasnici (domaći i strani) sve što zarade podijelili sa svima. Naša se zemlja, za razliku od drugih zemalja bivšega socijalističkog bloka, i dalje vrti u kolu tzv. tranzicije. U Hrvatskoj se kao ni u jednoj drugoj zemlji srednje i istočne Europe, s kojima se u pravilu uspoređujemo, na privatno poduzetništvo i poslodavce gleda vrlo negativno, s puno optužbi, a katkad i prezira. Takav je odnos doveo i do toga da se puno više vjeruje državi kao vlasniku pa se onda bježi pod njezine skute. U tom smislu ne smeta ni to što je u hrvatskom slučaju to vrlo manjkav upravljački model, da je investicijski impotentan, razvojno invalidan, politički uništen, koruptivno (bio) premrežen. Kad je nedavno američki veleposlanik Foley govorio o privlačenju i poticanju investicija u Hrvatskoj i otvaranju radnih mjesta, rekao je da je zatečen odnosom prema investitorima i poduzetnicima u našoj zemlji. Za primjer je naveo i odnos prema poslovnjacima u Sjedinjenim Američkim Državama u kojima se poslovne ljude doživljava kao pozitivan uzor, jer se njihov uspjeh smatra pravednom nagradom za pojedinačne vrline i trud, ali i zbog toga jer taj uspjeh pridonosi dobrobiti drugih otvaranjem novih radnih mjesta i širenjem prosperiteta zajednice.

Negativna percepcija
Najveći dio hrvatskih poslodavaca i poduzetnika vrlo su vrijedni ljudi koji su svoje vlasništvo stekli vrlo mukotrpnim radom zalažući svu svoju imovinu u razvijanje biznisa. Većina bi hrvatskih poduzetnika prema kriterijima naprednih tržišnih ekonomija bila pozitivan uzor, oni koje bi voljeli oponašati učenici i studenti. Ne treba pritom bježati ni od promašenoga privatizacijskog modela koji je znatno naštetio i gospodarstvu, ali i današnjem doživljaju poslodavaca. U odnosu na broj aktivnih poduzetnika u zemlji, ne umanjujući ovaj problem, udio takvih je vrlo mali. Veća je šteta toga privatizacijskog modela učinjena negativnom percepcijom poduzetništva koja je ugrozila poduzetnički potencijal i poduzetnički impuls nacije, od izravnih posljedica privatizacijskih marifetluka. Svjesni smo mi i nekih sporadičnih poslodavačkih anomalija, odnosno individualnih primjera nekih zalutalih kriminalaca koji se bave biznisom. Ali to su slučajevi kojima se treba baviti policija i pravosuđe i takvi nikako ne zaslužuju naziv poslodavca i poduzetnika. Uostalom, isto vrijedi i za naše radnike: radnik koji krade na radnome mjestu je prijestupnik po sebi i za sebe, a nikako opće pravilo. On je kriminalac, a ne radnik. Međutim, za takav je pristup i odnos prema takvim “poslodavcima” i “radnicima” potreban funkcionirajući pravni sustav. Funkcionirajući sustav kakav je u temelju uređene države i tržišne ekonomije ne bi dopustio da se dogodi slučaj Jadrankamena jer bi se agonija i radnika i vjerovnika završila puno prije. Da je sustav funkcionirao, ne bi se moglo dogoditi da se odgađa sa stečajem unedogled i tako otežava cijeli slučaj. U tržišnoj ekonomiji stečaj je sastavni dio poslovanja i života poslovnih subjekata i dok se to ne nauči, imat ćemo i takav odnos pravosuđa, politike, radnika, sindikata, poslodavaca prema stečaju. Nisu svi projekti u tržišnoj ekonomiji predodređeni za uspjeh, ali zato moraju biti jasni mehanizmi izlaska iz takvih projekata. Da je zaživio takav odnos, ne bi se mogao odgađati stečaj Dalmacijavina desetak godina. U funkcionirajućoj tržišnoj ekonomiji takav je primjer totalni apsurd, bez obzira na titulara vlasništva. Država se kao vlasnik u ovom konkretnom slučaju ponašala neodgovorno, kao uostalom i privatni vlasnik u slučaju Jadrankamena (doduše, financijska šteta državne neodgovornosti je znatno veća i plaćaju je svi naši građani). I u slučaju države vlasnika i privatnog vlasnika zakazao je pravni sustav. Da je funkcionirao sustav, ne bi nikad došlo do bračke revolucije i lova vještica po Splitu.

Položaj radnika
U funkcionirajućoj tržišnoj ekonomiji ne bi bilo moguće da radnici koji su zaposlenici poduzeća kojemu su vlasnici svi hrvatski građani uzimaju sebi za pravo da kažu što je dobro za privatnog vlasnika. Radnik bi u Petrokemiji u tržišnom gospodarstvu bio zainteresiran da mu se osigura dovoljno posla, da za taj posao bude adekvatno plaćen, da mu se osiguraju tehnološki i ekološki uvjeti rada koji neće ugrožavati njegov život. Sindikat bi u takvoj, funkcionirajućoj tržišnoj ekonomiji zalagao se za prava radnika, za njegovo radno vrijeme i plaću, kolektivni ugovor, zaštitu prava iz rada… A vlasnik bi nastojao maksimirati svoj prihod, pa i investirajući u proširenje poslovanja (ako ne drukčije, a onda kroz strateško partnerstvo, dokapitalizaciju, prodaju dijela udjela…). Za kraj, imajući na umu brojne anomalije tranzicije na hrvatski način, puno bi se prije moglo reći da Hrvatska ni malo nije zemlja liberalnoga kapitalizma. Puno više smo zemlja liberalnog socijalizma. Tržišni zakoni, u brojnim slučajevima, još ne vrijede kod nas.

Davor Majetić, glavni direktor HUP-a

Komentari (3)
Pogledajte sve

Najvise je zakazala drzava jer: a) pravosudje ne funkcionira, b) porezi se naplacuju selektivno (netko mora platiti, a netko ne mora – to je nebuloza u uredjenim drzavama i onaj tko to izvrsava u ime porezne uprave ide u zatvor na dugi rok), c) Zastita trznisnog natjecanja je zakazala na multiple razinama i godinama su se promatrali (a nisu se sankcionirali) razni monopoli pod pokroviteljstvom drzave. Uvjerljijvo najveci FAILURE je PRAVOSUDJE koje NE FUNKCIONIRA. Posljedica je jasna: NEMA ZASTITE privatnog vlasnistva (jer je postupak predug – dakle zastite nema) i samim time zemlja ima OGROMNI COUNTRY RISK. NEMA INVESTICIJA BEZ ZASTITE PRIVATNOG VLASNISTVA. Ja radim u inozemstvu i kad god nekog pitam: pa zasto ne kupite firmu i Hrvatskoj (ili imovinu) oni mi kazu: A jel’ sad sigurno, hoce mi netko stititi privatno vlasnistvo (stranci znaju magnitudu kriminala i nepostojeceg pravnog sustava u HR). Ja im odgovorim: NECE. NE JOS. JOS NIJE SPREMNO. I NIJE. To je sustina problema. Nista drugo nije veci problem od zastite privatnog vlasnistva.

Lijepo je to što ste napisali Davore ali najveći uvjet za funkcioniranje tržišnog gospodarstva je uređena PRAVNA država sa učinkovitim i neovisnim sudstvom.
Nažlost neovisnost našeg sudstva seže do prve birtije u kojoj se jasno može vidjeti i čuti tko s kim od sudaca do službenika pije kavu i kao se onda u skladu s kvalitetom i kvantitetom kave odlučuje.

Kako razriješiti petljanciju zvanu neovisno, nedodirljivo i korumpirano hrvadsko sudstvo i pravosuđe?

Džaba svo poduzetništvo kad se rijetki drže zakona i onda zbog poštivanja normi nadrapaju.

Koliko god ponavljali tezu o “ostatku socijalističke svijesti” kao najvećem problemu našeg društva, ona neće postati istinita. Ne znam gdje se danas socijalizam u Hrvatskoj više očituje.. Da li u nikad većim društvenim nejednakostima, ili u sveprisutnom nepoštivanju osnovnih radničkih prava onih sretnika koji još uopće imaju posao.. Prava smo radnička utopija.

Gospodin Majetić za najveću pljačku na ovim prostorima ikad, u ovom tekstu koristi zgodan eufemizam “marifetluk”.

New Report

Close