Novi “plamen” u Petrokemiji, Inina obustava isporuke plina, kratkoročno je ugašen, no u idućih tjedan dana trebalo bi biti jasnije u kojem smjeru ide rješavanje slučaja ove državne kompanije. Umjesto Ine s plinom će Petrokemiji priskočiti drugi opskrbljivač PPD, kako bi se osigurao nastavak rada i isporuka ugovorenih količina mineralnih gnojiva. Međutim, Inin potez, koji dolazi nakon što se prije dva tjedna neslužbeno počela povlačiti iz domaćeg konzorcija ulagača u Petrokemiju, tumači se i kao pritisak svih involviranih u ovaj slučaj da se s Vladom usuglasi daljnje rješavanje postupka dokapitalizacije.
Ininim motivom za pritisak drži se nastojanje mađarskog partnera Mola da se sudjelovanje u tom postupku koji nije od presudne važnosti za Inino poslovanje, uključi u kalkulacije prilikom planirane isplate za Molove dionice u hrvatskoj naftnoj kompaniji. Formalno je, naravno, ovaj najnoviji potez Ine objašnjen prekoračenjem limita izloženosti prema Petrokemiji, koja joj za isporučeni plin duguje u ovom trenutku 110 milijuna kuna. S druge strane, PPD-ova je izloženost u Petrokemiji dvostruko veća od Inine, pa je logično i da priskoči u pomoć da se ne prekine proizvodnja u Kutini. U samoj Petrokemiji imaju, pak, vezane ruke, jer za postupak dokapitalizacije još tijekom prošle godine sve pripremljeno, ali ukoliko pojedini ulagači izlaze iz kombinacije, odnosi se mijenjaju, a po svemu sudeći teško će se osigurati dovoljno kapitala da bi se dokapitalizacija prema utvrđenom programu restrukturiranja smatrala uspješnom, 400 milijuna kuna. U međuvremenu se aktivirao i austrijski Borealis, koji je Vladi za Petrokemiju dao uvjetovanu ponudu, tražeći da mu se jamči da će država prije “dokapa” posušiti sve kreditne obveze, te kontrola proizvodne djelatnosti i stjecanje kontrolnog paketa u Petrokemiji, a što u resornim ministarstvima nije ocijenjeno prihvatljivim.
Nekoliko je, dakle, opcija pred Vladom – da se pod palicom Vlade uskladi povratak Ine u konzorcij i njihova prijava koncentracije nadležnim agencijama, kako bi se realizirao postupak izdavanja dionica i uplate kapitala, ili da se pregovara s Austrijancima da prilagode ponudu. Preostaje i treća opcija, da se ide nanovo u potragu za strateškim partnerom, poput poljskog Azotya, koji je još u studenome odustao od ulaska u Petrokemiju. U Kutini, pak, sve otvorenije s lokalnih razina iz redova sindikata i politike, lobiraju za rješenje po uzoru na dosadašnja – da Petrokemiji u pomoć ponovno priskoči država, a u ovom trenutku to bi značilo veći doprinos Janafa, HEP-a i mirovinskih fondova, koji su sada kao manjinski partneri uključeni u PPD-ov konzorcij. Ta želja, iako ima u Vladi i onih koji to podupiru, ovog puta teško da je ostvariva.
Važna obavijest:
Sukladno članku 94. Zakona o elektroničkim medijima, komentiranje članaka na web portalu Poslovni.hr dopušteno je samo registriranim korisnicima. Svaki korisnik koji želi komentirati članke obvezan je prethodno se upoznati s Pravilima komentiranja na web portalu Poslovni.hr te sa zabranama propisanim stavkom 2. članka 94. Zakona.Zadnji put komentirao sam potez vlade kad je Petrokemiju iz Kutine skinula sa popisa tvrtki od strateškog državnog interesa u svibnu 2016. Iako je nedugo zatim taj stav vlade povučen osim što je Petrokemija iz Kutine “ponovno postala Društvo od strateškog interesa” trakavica se nastavila. Novi predsjednik i jedan “domaći” član uprave, novi članovi i posebno “domaći” predsjednik NO, smjena “domaćeg člana uprave”, gubitak u 2016 da “boli glava” i trakavica od restrukturiranja i dokapitalizacije.
A pogoni u dobrom stanju, sa kvalitetno obavljenim godišnjim remontom, sa uspješno obavljenih nekoliko kapitalnih modernizacijama, sa nekoliko novih proizvoda i poznatim tržištem.
i još jednom kao i nebrojeno puta do sada želim istaknuti da nema mjesta pričama o zastarjeloj tehnologiji. Koliko je meni poznato, a pratim to, još uvijek su to u svijetu aktivni Software-i, a Hardware-i su ipak sam zanat i pitanje tehničkog i ekonomakog izbora.
Naravno Petrokemija ima i svoj suštinski problem koji generira gubitke. To je prije svega koncept glavnog energetskog resursa tz. II. faze; visokotlačna vodena para. Gotovo svi pogonski strojevi pogone se parnim turbinama i to nije problematično, dapače, no problem je da se za to potrebna para proizvodi iz prirodnog plina na visokotlačnim kotlovima starim gotovo 40 godina i transferira na isto toliko staroj kondenzacijko ekstrakcijskoj parnoj turbini. Neću reći ništa novo, no da je to u svijetu već tehnički rješiv problem. Primjera radi samo dvije kogeneracijske elektrane na plin gdje je vodena para drugi energent ( prvi i osnovni je el. energija ) osigurale bi gotovo 30 % jeftiniju paru za Petrokemiju, a kad znamo da u nekim proizvodima vodena para sudjeluje i sa preko 30 % računica je jasna.
I nije to ništa nova, ništa strano ni u Petrokemiji ali nije provedeno.
i još jednom kao i nebrojeno puta do sada prepoznatljivost i ugled proizvoda Društva je još uvijek takav da ” Marica i Barica sa nešto malo znanja talijanskog i njemačkog” mogu na vanjskom i domaćem tržištu prodati sigurnih milijun tona mineralnih gnojiva.
A to je do prije otprilike tri godine bio UP od preko 3,7 milijardi kuna.
I zato čudi izjava prvog čovjeka Petrokemije da je UP nešto veći od dvije milijarde kuna. Vjerojatno je to bio lapsuz !?
I po prvi puta prvi čovjek izreče istinu koja se svo vrijeme skrivala pod već izlizanom pričom o “najskupljem plinu”. Jer kad imaš sredstva onda možeš i trgovati, a kad nemaš, a prvi čovjek reče da nemaju izvore financiranja, da ih banke i financijske institucije ne žele pratiti onda to “masno” plaćaš.
I sad neka mi netkoobjasni što je to “strateški državni interes”. Što država ne može, a banke ne moraju? Što je u ovoj državi starije? Kokoš ili jaje? I tko je čiji talac u ovoj prići?
Iako vjerojatno točna, jako je deprimirajuća izjava prvog čovjeka Petrokemije većeras u temi dana na HTV da će onaj tko u dokapitalizaciju Petrokemije uloži nešto više od 40 milijuna eura preuzeti će upravljački paket od 75 %.
Samo za ilustraciju izgradnja ovakvog novog kompleksa u svijetu primjerice već u Austriji iznosila bi nešto manje od milijardu eura. Da je kojim slučajem ovaj kompleks sada nalazi primjerice u Austriji i da ide u prodaju , njegova realna vrijednost iznosila bi oko pola milijarde eura. A u lijepoj našoj niti desetinu tog iznosa !?
A što sada?
Zbog čega se uopće dopušta da Rusi (vlasnici PPDa) postanu vlasnici PTKM, a u Agrokoru nisu bili dobrodošli.
“U Kutini, pak, sve otvorenije s lokalnih razina iz redova sindikata i politike, lobiraju za rješenje po uzoru na dosadašnja” – vidmo na trenutnom stanju kakvi su rezultati dosadašnjih “rješenja”.
PTKM treba maknuti što dalje od države, to bi bilo pravo rješenje. Ostalo je sve paljenje naših novaca…
Lijepi naši Agrokori.
Uključite se u raspravu