Analizom do procjene vrijednosti dionice

Autor: Poslovni.hr , 16. srpanj 2008. u 06:30

Što se domaćih kompanija tiče, analiza financijskih izvještaja radi se na temelju izvješća koje su tvrtke dužne dostavljati burzi

Kod procjene vrijednosti i prognoze budućeg kretanja cijene određene dionice glavnu ulogu igraju fundamentalna i tehnička analiza. Krajnje pojednostavljeno, fundamentalna analiza orijentirana je na izračunavanje poslovnih pokazatelja određene kompanije, dok tehnička analiza pokazuje kratkoročne i dugoročne trendove kretanja cijene dionice temeljene na ponašanju cijene dionice u prošlosti. Tehnička analiza može biti izrazito korisna za trgovanje, kako na burzama tako npr. i na forexu (trgovanje valutnim parovima). Što se dionica domaćih kompanija tiče, analiza financijskih izvještaja radi se na temelju izvještaja koje su kompanije dužne dostavljati Zagrebačkoj burzi na tromjesečnoj bazi. Pokazatelji se računaju ili na temelju godišnjeg financijskog izvještaja ili na temelju posljednja četiri tromjesečna izvještaja, a u tome slučaju govorimo o trailing pokazateljima. Analiziraju se svi dijelovi financijskog izvještaja, dakle bilanca, račun dobiti i gubitka te izvještaj o novčanim tokovima.

Pitanje likvidnosti
Što se bilance poduzeća tiče, pomoću nje izračunavamo pokazatelje likvidnosti koji ukazuju na sposobnost poduzeća da podmiruje dospjele kratkoročne obveze. Najvažniji likvidnosni pokazatelji su koeficijent likvidnosti (omjer novca na računu i kratkoročnih obveza), koeficijent ubrzane likvidnosti (omjer novca i potraživanja prema kratkoročnim obvezama) te koeficijent tekuće likvidnosti (omjer kratkotrajne imovine i kratkoročnih obveza). Većina ulagača prvo obraća pozornost na račun dobiti i gubitka. Pomoću njega možemo računati pokazatelje ekonomičnosti koji mjere odnose prihoda i rashoda, i to posebno ukupnih, poslovnih i izvanrednih, tj. koliko se prihoda ostvari po jedinici rashoda. Mnogo nam više o poslovanju određenog poduzeća govore pokazatelji profitabilnosti i investiranja. Kod pokazatelja profitabilnosti uglavnom se računaju pokazatelji marže profita i rentabilnost ukupne imovine. Pri računanju profitnih marži u formule za njihovo izračunavanje trebalo bi uvrštavati poslovne prihode poduzeća, dakle prihode koje poduzeće generira iz svog redovnog poslovanja, a ne ukupne prihode gdje povremeni veliki jednokratni izvanredni prihodi, kao što su prodaja zemljišta i slično, mogu investitore, uvjetno rečeno, navesti na krivi trag. Iz računa dobiti i gubitka poželjno je izračunati operativnu dobit (EBIT – razliku između poslovnih prihoda i poslovnih rashoda), zatim dobit prije amortizacije i poreza (EBITDA – operativna dobit uvećana za amortizaciju) te na koncu neto dobit. Kao što je rečeno, profitne marže dobivamo dijeljenjem tih vrijednosti s poslovnim prihodima. Kako bismo došli do pokazatelja investiranja, nužno je imati podatke o broju dionica i njihovoj tržišnoj cijeni. “Najpopularniji” pokazatelj iz te skupine je u svakom slučaju P/E omjer, tj. omjer cijene i zarade po dionici. U odnos s cijenom dionice stavljamo i ostvarene poslovne prihode po dionici (P/S), operativnu dobit po dionici (P/EBIT) itd. Pokazatelji iz te skupine koji se često koriste su i omjer EV i EBITDA, te EV i EBIT. EV predstavlja tzv. enterprise value, što je proširena verzija tržišne kapitalizacije, a dobiva se tako da se tržišnoj kapitalizaciji pribroje ukupne obveze umanjene za novac na računu. Što je niža vrijednost tih pokazatelja za određenu kompaniju u odnosu na druge srodne kompanije (one iz istog gospodarskog sektora), to je dionica atraktivnija za investitore.

Alati za analizu
Ti pokazatelji predstavljaju polaznu točku za procjenu fer cijene dionice kroz peer analizu, koja predstavlja usporedbu kompanije sa sličnim kompanijama iz sektora. Najsofiticiranija metoda za procjenu vrijednosti dionice je model DCF, tj. model diskontiranih novčanih tokova. Za taj je model karakteristično da se budući novčani tokovi (npr. u petogodišnjem razdoblju) diskontiraju putem ponderiranog prosječnog troška kapitala koji se sastoji od troška duga i troška glavnice. Ta metoda koristi se projekcijom kretanja operativne dobiti kompanije, budućeg investiranja u kapital te investiranja u radni kapital, iz čega proizlazi da treba izuzetno dobro poznavati kompaniju i njezine buduće razvojne planove, strukturu prihoda i troškova, strukturu klijenata i poslovne rizike. Osim toga nužno je dobro poznavati kretanja u sektoru kojem kompanija pripada, kao i opća makroekonomska kretanja.
(Milan Senjanović, Hypo Invest)

Komentirajte prvi

New Report

Close