Mlada redateljica Irena Škorić upravo se vratila iz Beograda gdje je predsjedala žirijem na 58. festivalu kratkog i dokumentarnog filma. Škorić je ujedno predstavila i novi film “Rastanak 2”, autoironijski komentar na nastavke filmskih hitova. U tipično muškom redateljskom poslu snalazi se, kaže u šali, kao zlatna ribica među morskim psima, a opisuje se kao neumoljiva radoholičarka s ubitačnim tempom koja nikada ne odustaje od svoje vizije.

Nedavno ste se u Beogradu našli u ulozi predsjednice žirija na 58. festivalu kratkog i dokumentarnog filma. Kako je protekao festival?
Bila mi je velika čast biti predsjednica žirija na najstarijem i najuglednijem festivalu te vrste u ovom dijelu Europe. Organizacija festivala je na vrhunskoj europskoj razini, što potvrđuju visoke novčane festivalske nagrade te gosti i žiri iz cijeloga svijeta.

Predstavili ste film ‘Rastanak 2’. Kakve su reakcije i smatrate li da će doživjeti jednak uspjeh kao i vaš film ‘Rastanak’ koji je osvojio mnoštvo nagrada?
Premijera u Beogradu prošla je izvrsno, svjetski, pred prepunim kinom i iznad svih očekivanja, a moj stojadin je u Beogradu i od srpskih medija dočekan poput najveće filmske zvijezde. Kratki igrani film “Rastanak” obišao je sve kontinente, niz prestižnih festivala i dobio 16?nagrada. “Rastanak 2” je autoironijski komentar na nastavke filmskih hitova. Zbiva se tijekom jednoga ranog jutra kad protagonisti “Rastanka”, otac i njegov sin, odlaze na filmski set na kojem treba početi snimanje nastavka. “Rastanak 2” ima nekoliko slojeva filmske stvarnosti. U filmu se iznova pojavljuje stojadin i dva glavna lika, otac i sin, koji u interpretaciji Ivana Brkića i Asima Ugljena igraju likove iz “Rastanka 1”. U filmu glumi i ja ? samu sebe. “Rastanku 2” predviđam svijetlu budućnost.

Za svoje ste filmove ukupno osvojili više od 30 nagrada na domaćim i stranim festivalima. Koja Vam je nagrada najdraža?
Najdraži mi je Grand Prix i nagrada za najbolji scenarij na Danima hrvatskog filma 2009. godine, jer stara narodna poslovica kaže kako nitko nije prorok u svom selu. Također sam jako ponosna na nagradu “Ranko Marinković” Večernjeg lista za kratku priču.

Kako biste definirali svoj redateljski stil?
Predvidljiva sam u svojoj nepredvidljivosti. Svakom redatelju je teško opisati svoj stil jer svaki scenarij zahtijeva nešto novo i drukčije.

Što vas u poslu inspirira?
Inspiraciju pronalazim u malim stvarima oko nas, stvarima koje nestaju, nostalgiji, a katkad i u snovima. Najviše volim pisati scenarije iza ponoći jer tada, u apsolutnoj tišini i miru, imam najviše inspiracije.

S kojim biste svjetski poznatim imenima voljeli raditi?
Najviše od svega bih voljela raditi film s pristojnim budžetom. Nema uopće smisla maštati o svjetski poznatim imenima kad jedan njihov honorar iznosi više nego cjelokupni godišnji hrvatski fond za kinematografiju.

Dobili ste sredstva za dugometražni igrani film ‘Moj tata’. O kojem je žanru riječ i koliko realno ta sredstva pokrivaju, odnosno koliko još novca morate prikupiti da biste realizirali projekt?
To je romantična komedija sa ženom u glavnoj ulozi. Priča je atraktivna i univerzalna pa se svesrdno preporučujem sponzorima za sudjelovanje u projektu. Da bih uopće lupila prvu klapu filma, potrebno mi je još minimalno tri do pet milijuna kuna. Realizacija je vrlo skliska stvar jer se bez početnoga kapitala ne može krenuti ni u pripremu, a kamoli u realizaciju dugometražnog filma. Tehnika je iz dana u dan sve skuplja, glumački honorari su se zbog raznih serija i sapunica također povećali, a svi trebamo biti svjesni da je igrani film temelj hrvatske filmske povijesti i kulture, a ne visokokomercijalni proizvod.

Kako se kao žena snalazite u muškom poslu?
Kao zlatna ribica među morskim psima! Šalim se. Zašto bi to bio muški posao?! Žene su oduvijek bile talentiranije u svim područjima umjetnosti zbog svoje prirodno urođene senzibilnosti. Katkad poneki muški članovi ekipe misle da mogu manje ili slabije raditi zato što sam žensko. Brzo ih uvjerim u suprotno.

Što smatrate svojom najvećom vrlinom, a što manom?
Moja mana je ujedno i moja najveća vrlina, neumoljivi sam radoholičar s ubitačnim tempom koji nikada ne odustaje od svoje vizije.

Kako ocjenjujete sadašnje stanje hrvatske filmske industrije?
Siromašano, siromašnije, najsiromašnije. Svaka čast zlatnim izuzecima, a pogotovo onima bez pokrića. Plaši me kriza filmskog zanosa, kriza radosti stvaranja, debilizacija gledateljstva priglupim sapunicama. Plaši me što nisu samo hrvatski filmovi pred praznim kinodvoranama, već i svaki imalo dublji holivudski film.

Smatrate li da se bi se Nacionalni program razvoja audiovizualnog stvaralaštva mogao realizirati u iduće četiri godine?
Ja uvijek vjerujem u bolje sutra jer ako niste sanjar, teško da se uopće možete baviti ovim poslom. Željela bih da se svake godine odobri što više filmova na natječajima i naravno sa što više novca.

Hrvatska ‘it’ djevojka

Obožavam “vintage” odjeću, a svoj bih stil opisala kao urbani romantični eklektični miks. Kao svaka prava žena obožavam cipele i mislim da je njihova brojka već postala troznamenkasta. Obožavam balerinke i sandale na petu te starke i startasice.