Četvrti Rambo trebao je uzdrmati filmski svijet, a umjesto toga zapeo je na prvoj velikoj prepreci. Distributer filma razišao se s najvećim britanskim lancem multipleksa Odeonom i tako ugrozio premijeru onoga što je trebalo biti veliki filmski hit. No mnogo je važnije od toga da je otvorio pitanje o budućnosti suradnje filmske industrije, distributera i velikih multipleksa koji vladaju kino tržištem. Od 500 filmova koji su 2006. godine prikazani u britanskim kinima, najboljih deset donijelo je čak 35 posto prihoda. Ostali su bili manje važni, popunjavali su satnicu ili ispunjavali obvezu prema velikim distributerima. No Rambo je odveo stvari predaleko. Uhodana franšiza trebala je garantirati uspjeh kod mainstream publike, dugo očekivani povratak Stallonea “na mjesto zločina” trebao je uzdrmati filmski svijet, da bi na kraju Rambo završio u 350 kina izvan multipleksa, u kojima je u prvom tjednu zaradio samo dva milijuna funti. Distributer kaže da je “apsolutno oduševljen”, jer je tako prije dvadesetak godina prošao i prvi film u seriji, pa se kasnije pretvorio u veliki hit. Zvuči kao utjeha. Ali možda je to tek pokazatelj promjena koje dolaze. Procedura je ista već desetljećima: prije objave nekog filma, bilo da se radi o malom artističkom djelu ili velikom blockbusteru, distributer pregovara s predstavnikom kinematografa i dogovara uvjete za prikazivanje filma. Budući da svaki film ima drukčije financijsko zaleđe, obraća se različitoj publici i zahtijeva drukčiji marketinški plan, pregovori se vode o svakom pojedinačnom filmu. Uobičajeno je da se veliki studiji i distributeri lakše dogovaravaju s velikim kino lancima, ali ravnoteža moći između dviju strana može varirati ovisno o okolnostima – kvaliteti filma, troškova marketinga i tome slično. Distributer obično želi osigurati najšire prikazivanje kako bi se filmu omogućilo da što više zaradi u prvom tjednu, čime bi se kasnije potaknula propagandna kampanja koja bi pripremila teren za DVD izdanja i prodaju pay-per-view. Kino lanci obično žele maksimalizirati posjećenost na tim filmovima, pri čemu ne treba zanemariti zaradu od kokica i sokova.

Prema podacima iz britanskih kina, 55 posto prihoda odlazi vlasnicima kinodvorana, a ostatak distributerima. U SAD-u taj omjer je obratan zato što postoji mnogo veći (neki bi rekli i prevelik) broj kinodvorana. Multipleksi bi htjeli prikazivati samo velike blockbustere, za one male služe se ucjenom da dobiju bolje uvjete ili ih odbijaju prikazivati, dok se o najvećem broju filmova srednje kategorije vodi ogorčena bitka s distributerima. Problem s “Rambom 4” pojavio se u trenutku kad je Sony zahtijevao takozvane “blockbuster uvjete prikazivanja”, ali multipleksi su to odbili pod obrazloženjem da film ima ograničenu privlačnost za širu publiku. Rambo se tako probio u stotine drugih kinodvorana, prepustivši prostor ostalim filmovima. Unatoč uzajamnoj uvjetovanosti – filmovi ne mogu bez kina, ali ni kina ne mogu bez filmova – svaka premijera je posebna priča. Primjerice, oscarovac “Bit će krvi” prikazuje se u tri puta manje kinodvorana od famoznog “Ramba”, ali zarađuje mnogo više, jer je zbog dobre preporuke odaziv publike velik. No stručnjaci upozoravaju na činjenicu da u multiplekse sve više ulazi neovisni kapital, naročito iz fondova, kojima je zarada ipak najvažniji motiv. Ta sredstva podigla su razinu kvalitete u kinima, što im pak omogućuje raznovrsnost u repertoaru i bolju popunjenost dvorana. U Americi je zabilježeno pretrpavanje kinodvoranama, koje se negativno odrazilo na njihov utjecaj u pregovorima s distributerima o uvjetima prikazivanja. Prije dvije godine milijarder Mark Cuban i redatelj Steven Soderbergh izveli su eksperiment puštajući “Oceanovih 11” istovremeno u kina, na DVD i na pay-per-view. Time se željelo smanjiti piratstvo i racionalnije iskoristiti marketinška sredstva u svijetu, ali rezultati su bili razočaravajući. Kino premijera tako je postala važnija nego ikad, jer služi za poticanje marketinške mašine, koja će na valu kino uspjeha lakše plasirati financijski unosnija DVD izdanja, merchendising i TV prava. To je još najbolji način za promociju filma. I zato je distributerima izuzetno važno da se izbore za što veći broj dvorana i termine prikazivanja, kako bi zaradom u prvom vikendu izazvali zanimanje publike i dali krila daljnjoj prodaji. Uvođenjem digitaliziranih kinodvorana, broj filmova koji se tjedno prikazuju u kinima skočio bi s deset na – stotinu. Tako će se u kina probiti i manji ili strani filmovi, a tako će se ujedno i smanjiti vrijeme kad su kina u mraku. Sada je to čak 75 posto vremena, uskoro bi se taj omjer morao okrenuti u korist vremena kad se u dvoranama puštaju filmovi.

Svađa distributera i kina u Hrvatskoj

U Hrvatskoj je prvi puta do prepirke između distributera i kinematografa došlo 2004. godine kad je otvoren najveći multipleks Cinestar. Njegov vlasnik, Hrvoje Krstulović, ujedno je i jedan od najvećih filmskih distributera i njegov Blitz zastupao je Universal i Dreamworks. Umjesto da tada distributeri profitiraju, nastala je svađa zato što Krstulović nije želio smanjiti postotak od ulaznica, pa su ostali distributeri – po nalogu svojih ‘majorsa’ iz Hollywooda – bojkotirali Cinestar. U međuvremeno je došlo do kompromisa i Cinestar sada prikazuje sve svjetske hitove, no Blitzov konkurent Continental, zastupnik 20th Century Foxa, MGM-a, Sony Picturesa i Walta Disneya, kreće njegovim stopama i ovih dana preuzeo je prvi multipleks u Zagrebu, u Centru Kaptol.