Real Madrid jedan je od najvećih dužnika u svjetskom nogometu. Dug prvog Dinamovog protivnika u ovogodišnjoj Ligi prvaka 2010. je procijenjen na 345 milijuna eura. Kad se građevinski mogul Florentino Perez u ljeto 2009. nakon tri godine vratio u predsjedničku fotelju kraljevskog kluba obećao je stvoriti novu mega-momčad dovođenjem niza svjetskih superzvijezda. Španjolske banke priskočile su upomoć i financirale niz transfera, koji su ušli u red najvećih svih vremena.

Novac nije donio rezultate
Tako je u ljeto 2009. Real angažirao skupinu reprezentativaca raznih zemalja, čije su odštete iznosile 400 milijuna eura. Od njih je najskuplji bio Portugalac Cristiano Ronaldo iz Manchester Uniteda, težak 96 milijuna eura. Stigli su i Brazilac Kaka iz Milana za 65 milijuna eura, Francuz Karim Benzema iz Lyona za 35 milijuna eura, Španjolac Xabi Alonso iz Liverpoola za 30 milijuna eura i još nekoliko španjolskih reprezentativaca. Spomenuti iznosi odnose se samo na naknade plaćene prethodnim poslodavcima igrača za raskid ugovora, dok su plaće i nagrade posebna stavka. Tako Cristiano zarađuje 12 milijuna eura godišnje neto, čime je među najbolje plaćenim sportašima na svijetu. Sa sportskog stanovišta Realov projekt nije opravdao ulaganja: sezona 2009/10 završila je s nula trofeja za najskuplju momčad svih vremena. Perez je nastavio u sličnom stilu i u ljeto 2010. je na Santiago Bernabeu stigao kontingent od šest zvijezda, od kojih su najskuplji bili njemački reprezentativci Mesut Ozil iz Werdera i Sami Khedira iz Stuttgarta te argentinski as Angel Di Maria iz Benfice. Pored igrača, Real je angažirao i najskupljeg trenera svih vremena, Josea Mourinha, za čiji je raskid ugovora morao platiti milanskom Interu devet milijuna eura, što je bila cijena bez presedana.

Ovog je ljeta Perez morao biti štedljiviji – doveo samo tri prinove, od kojih je jedino Portugalac Fabio Coentrao iz Benfice dosegao realovsku cijenu od 30 milijuna eura. Troškovi na plaće igrača i trenera te na odštete klubovima za transfere svrstali su Real na peto mjesto najzaduženijih europskih, što automatski znači i svjetskih nogometnih klubova. Tik do Reala je njegov najveći sportski, politički i ideološki suparnik Barcelona. Zadnjih godina najveći svjetski klub, koji je u srpnju gostovao kod Hajduka, a čiji su treneri zadnjih tjedana gostovali u Poreču i Zagrebu u kampovima za mlade talente, dugovao je 2010. približno 325 milijuna. U ljeto 2010. novi je predsjednik Sandro Rosell morao dignuti novi kredit od 150 milijuna eura da podmiri dio ranijih dugova i tekuće plaće članova svoje fenomenalne momčadi. Rosell tvrdi da je štednjom u međuvremenu ukupan dug smanjen na ispod 300 milijuna. Prednost Barcelone u odnosu na Real je u njenoj znatno produktivnijoj nogometnoj školi tako da ne mora trošiti goleme iznose na dovođenje vrhunskih igrača sa strane. Najveći Barcini izdaci su na plaće seniora nogometnog sastava, koje su s preko sedam milijuna eura godišnje “po glavi” najviši na svijetu u konkurenciji svih sportova.

Neuništivi zbog politike
Iako iznosi njihovih dugova zvuče zastrašujuće visoki, i Realu i Barci prihodi rastu iz godine u godinu, zahvaljujući osvajanju sve većeg udjela azijskog i američkog tržišta, gdje milijuni kupuju njihove majice i druge proizvode s klupskim znakovljem. Također, velike se kompanije tuku da s njima sklope sponzorske ugovore, a televizijske kompanije plaćaju im sve veće naknade za prava na prijenose i snimke. Tolika je “navala” na ova dva kluba da većina ostalih španjolskih prvoligaša nema nikakvog sponzora. Ogorčen rastućim jazom između basnoslovno bogatih Reala i Barcelone te ostatka Primere – prve španjolske lige – predsjednik Seville Jose Maria Del Nido nazvao je Primeru “najbezveznijim prvenstvom na svijetu”. No, klub Ivana Rakitića financijski stoji dobro u usporedbi s Valencijom, tradicionalno trećim najvećim španjolskim klubom. Unazad 15 godina, Valencijino je vodstvo ulagalo strahovite napore da održi korak s dva rivala iz velegradova i u tome uspijevalo, bar sa sportskog stanovišta. “Šišmiši” su u tom razdoblju osvojili dva prvenstva, dva kupa i europski Kup UEFA, no ti fantastični uspjesi doveli su klub na rub sloma. Valencijin je dug 2010. dosegao 580 milijuna eura i samo je rasprodaja najboljih igrača Barceloni, Manchester Cityju i Chelseaju za više od 100 milijuna eura omogućila otplatu dospjelih rata. U pomoć je priskočila i regionalna vlada Autonomne pokrajine Valencije, izdavši jamstvo vjerovnicima za 73 milijuna eura.

I na ovom se primjeru pokazalo da snažni regionalni identiteti i suparništva u Španjolskoj igraju spasonosnu ulogu u tamošnjem profesionalnom sportu. Barcelona za Kataloniju, Real za Kastilju, Sevilla za Andaluziju i Valencia za istoimenu regiju imaju toliko veliko društveno značenje da si regionalna politička vodstva ne mogu priuštiti likvidaciju neke od tih institucija. Zapravo, ne smije si to dopustiti ni sama Vlada Kraljevine Španjolske. Kad je polovicom devedesetih Real s Davorom Šukerom bio dužan tada nezamislivih 500 milijuna maraka, legendarni je nogometaš i trener Johan Cruyff pitao skupinu novinara mogu li zamisliti da Real bude ugašen. Svi su se pogledali, zavrtjeli glavama i uglas rekli, “ne, nemoguće”. Na to je Cruyff primijetio, “eto, sami ste došli do odgovora”. Baš kao što je lucidni Nizozemac predvidio, madridske su gradske vlasti izvukle Real iz ponora. Po nagovoru Florentina Pereza, člana tada vladajuće Narodne stranke i prijatelja premijera Josea Marije Aznara, Grad Madrid je 2001. prekvalificirao za gradnju Realove pomoćne terene i za njih platio klubu 480 milijuna eura! Kritičari su prigovarali da je Grad prenamijenio zemljište samo da pomogne Realu te da je plaćena nerealno visoka cijena, no posao je sklopljen i klub je dobio novac kojim je otplatio stare dugove. I došao u priliku da uđe u još veće dugove.

Nezaštićeni Manchester United
U nepovoljnijem su položaju klubovi u Engleskoj. S jedne su strane bitno zaduženiji, a s druge uloga engleskih regija nije ni približno onako značajna kao u Španjolskoj. U Engleskoj, ni najpopularniji klubovi poput Manchester Uniteda, Liverpoola i Arsenala nemaju veći politički utjecaj od banaka kojima duguju po stotine milijuna eura svaki. Zbog manje popustljivog odnosa države i financijskih institucija prema sportskim tvrtkama, britanski mediji zabrinuto gledaju na položaj visoko zaduženih članova Premier Lige. Manchester United, po mnogim procjenama najpopularniji klub planeta s preko 300 milijuna navijača, svake godine ostvaruje enormne zarade od tv prava, ulaznica i prodaje robe s klupskim znakovljem. Ipak, on je 2005. počeo kliziti u duboku zaduženost zbog poslovne politike novog vlasnika, Malcolma Glazera. Američki je tajkun kupio klub uz pomoć kredita, koji nisu ni blizu otplate, a povrh toga je preko Uniteda dignuo brojne kredite za namjene nepovezane s nogometom. United godišnje plaća 45 milijuna eura samo na ime kamata, a njegov je dug od 800 milijuna eura veći od zbirnog duga svih 36 njemačkih klubova prve i druge Bundeslige. Obitelj Glazer je objavila da će dokapitalizirati klub, no time problem neće biti dugoročno riješen već će morati prodati niz najboljih igrača da bi rasteretila klupsku ekonomiju.

Pet liga “spržilo” 1,6 milijardu
Nasuprot Unitedu, londonski Chelsea je u bitno povoljnijoj poziciji, iako je njegov dug oko 800 milijuna eura. Naime, taj dug nije pripisan nogometnom klubu, nego holdinškoj kompaniji Chelsea Limited. Ruski vlasnik Roman Abramovič od 2003. ulijeva tone novca u Chelsea Limited, koji ta sredstva prebacuje nogometnom klubu Chelsea. Abramovičev se ulog u Chelsea Limited vodi kao pozajmica te na nju ne idu kamate, kao kod bankarskih kredita. Ako bi se Abramovič zasitio svog nogometnog hobija, smije povući svoja sredstva iz holdinške kompanije i to tek 18 mjeseci nakon pisane obavijesti. No, Chelsea kao klub ne duguje ništa holdinškoj kompaniji, jer je ona sav svoj ulog u klub pretvorila u dionice, te je stoga njegov vlasnik. Profesor ekonomije Jose Maria Gay ljetos je objavio rezultate istraživanja koje je pokazalo da je dvadeset klubova prve engleske lige u sezoni 2009/10 potrošilo 3,052 milijardi, a uprihodilo 2,642 milijarde eura. To je gubitak od 410 milijuna samo u jednoj godini. U još je dubljem ponoru talijanska Serie A, koja je potrošila 2,211 milijardi eura, naplativši samo 1,698 milijardi, ili 513 milijuna eura manje od troška. Treći najveći gubitak od 263 milijuna eura pripada francuskom Ligue 1, koji je 2009/10 zabilježio prihod od 1,055 milijardi te rashod od 1,318 milijarde eura. Španjolska Primera division pretrpjela je minus od 208 milijuna eura. Znatno razumnije posluje njemačka Bundesliga, koja je u istom razdoblju potrošila 1,848 milijardi, a zaradila 1,663 milijardi eura. Njen gubitak od 185 milijuna eura nije tako golem osobito zna li se da se radi o najmoćnijem gospodarstvu Europe. Pet najjačih europskih nogometnih liga tako su u jednoj godini “spržile” 1,579 milijarde eura, kao posljedicu troška od 10,27 milijardi u odnosu na prihod od 8,691 milijardu eura. Ako je netko iznenađen ovim brojevima, neka se samo zapita: nije li navlas jednaka priča o cijeloj europskoj ekonomiji?

I Fulham je rastrošan

Englezi predvode neslavnu listu
Nije jednostavno odrediti iznos duga pojedinih nogometnih klubova. Ne samo što uprave nerado puštaju te podatke u javnost, već postoje i razlike u izračunu ovisno o revizijskoj kući koja je analizirala klupsko poslovanje. što temeljem podataka iz klupskih izvora, što zahvaljujući procjenama nezavisnih agencija, mediji su sastavili ljestvicu najzaduženijih europskih klubova. Pet ih je iz engleske Premier Lige, a najveće je iznenađenje prisustvo londonskog Fulhama, srednje velikog kluba koji ranije nije asocirao na rastrošnost. No, njegov je vlasnik Mohamad Al Fajed dovoljno imućan da može izdržati i mnogo veći dužnički teret.