Treba li radno vrijeme ‘izdržati’ ili u njemu uživati

Čini se da se u velikom broju tvrtki više pozornosti posvećuje odbrojavanju sati do kraja radnog vremena nego tome kako dobro odraditi posao

Na nekim našim radio stanicama i dnevnim televizijskim emisijama često možemo čuti sljedeće izjave izrečene vrlo sućutnim glasom: “Ponedjeljak je, znamo da vam je teško jer je vikend prošao, a pred vama je težak radni tjedan, ali razveselite se nečim što volite i ne mislite na poteškoće, pa će i tjedan brzo proći.”

Ili “Srijeda je, još samo dva dana do toliko željenog vikenda.” Ili “Prošlo je podne, još samo nekoliko sati i bit ćete kod kuće, izdržite još to malo!” Također kada gledamo sadržaje svih medija možemo zaključiti da se pravi život, onaj vrijedan življenja, odvija izvan radnih mjesta: na izletima u prirodu, u bavljenju kućnim ljubimcima ili nekim sportom, u noćnim izlascima, na godišnjem odmoru, “na špici” i sl. Ukoliko se govori o poslovnim temama to se nerijetko radi na tako monoton i ozbiljan način da ljudi nemaju volje to ni čitati, odnosno slušati, niti se mogu poistovjetiti s time. Ili se, s druge strane, znatno češće govori o nepravilnostima, nepravdama i poteškoćama vezanim uz posao. Tako se stječe dojam da sve poslove radimo samo zato što moramo, ali da smo na njima vrlo nesretni i neispunjeni, jer nas poslodavci izrabljuju, ne cijene dovoljno, stalno nešto traže, nikad nisu zadovoljni, uzimaju puno više nego što daju i slično. Drugim riječima, stvorena je percepcija da je radno vrijeme nešto što treba jednostavno izdržati i preživjeti uz što manje posljedica. Na ljude koji se vesele svome poslu, žele ga napraviti kvalitetno i u njemu se usavršavati, okolina gleda sa skepsom, jer smatra da to nije normalan oblik ponašanja.

Šutim i radim
Stoga je takve ljude sklona opisati (s određenom dozom sažaljenja) kao one koji sigurno nemaju zadovoljstvo u privatnom životu ili privatnog života uopće nemaju, pa moraju smisao života pronaći u poslu. Ili ih doživljavaju kao karijeriste koji moraju glumiti da im je posao važan, jer inače ne bi mogli doći do zacrtanih pozicija. Vjerojatno ima i takvih, no u svakom slučaju rijetko ćemo čuti nekoga da govori kako radi svoj posao zato što ga voli, zato što mu je zanimljiv i jer mu donosi zadovoljstvo i ispunjenost. Ukoliko netko tako i misli, to ne izjavljuje javno, jer želi izbjeći negativne komentare okoline. Ovakva javna percepcija posla ima dvije reperkusije: ekonomsku i psihološku. Ekonomski gledano, ukoliko u sustavu prevladava mišljenje da treba što manje raditi i što više zarađivati, on ne može dugoročnije opstati. Svaka organizacija, da bi opstala i ostvarivala rezultate, mora se temeljiti na kvalitetnom i predanom radu svih zaposlenika, te na njihovoj stalnoj težnji za usavršavanjem i izvrsnošću. Ukoliko zaposlenici samo gledaju kad će završiti radno vrijeme bez da se koncentriraju na kvalitetu onoga što rade, oni ne pridonose uspjehu organizacije, a dovode u pitanje i njen opstanak. Začuđujuće je pritom da ne razmišljaju da, ukoliko organizacija ne posluje dobro ili ode u stečaj, s njom odlaze i njihova radna mjesta. Mnogi djelatnici očekuju od svoje organizacije da opstane i dobro posluje unatoč njihovom neradu i osjećaju se prilično izigrano ukoliko ona to ne uspije, bez da u toj činjenici pronađu makar i dio svoje odgovornosti.

Proturječje
Ako se radi o državnim službama ponašanje djelatnika možda neće ugroziti njihov opstanak, ali će za posljedicu imati loše zdravlje stanovnika, slabo odgojene i obrazovane mlade ljude - buduće nositelje ekonomije. Zato je stav o poslu koji treba samo odraditi bez većeg osobnog angažiranja ekonomski i društveno vrlo poguban.Psihološki gledano, takav stav prema radu je izrazito paradoksalan. Istraživanja su pokazala da je aktivnost u kojoj se čovjek najviše može osjećati ispunjeno, predano, angažirano i korisno – upravo bavljenje radnim zadacima. Također je dokazano da je ta potpuna predanost prirodno stanje koje se događa kada se odlučimo prepustiti onome što radimo. Važno je napomenuti da pritom vrsta rada uopće nije bitna - jednaku predanost radu mogu osjetiti i oni koji se bave intenzivnim fizičkim radom, kao i oni koji trebaju rješavati vrlo zahtjevne intelektualne zadatke. Tako izgleda da se ponekad i borimo protiv toga da nam se posao previše svidi, jer kako bi onda mogli nastaviti s ulogom osobe koja sve kritički promatra i u svemu pronalazi pogrešku, što je danas vrlo poželjan društveni obrazac, premda nikoga ne vodi ni prema čemu dobrome.

Tanja Pureta, profesorica psihologije, specijalist industrijske i organizacijske psihologije, te direktorica tvrtke Ramiro za poslovno savjetovanje

Savjeti

Profesionalnost
Možda bi stvarno bilo vrijeme da prihvatimo naše prirodno stanje i tako odlučimo punim plućima i zadovoljno živjeti i u radno vrijeme, darujući svima oko nas vrhunsku profesionalnost, a nama samima trećinu života ispunjenu čistim zadovoljstvom.

Ne treba čekati
Ako budemo čekali da se svi preduvjeti za to ispune nikad si nećemo dati dozvolu za uživanje u radu. A to je jedino što neprocjenjivo vrijedi i što nam nitko ne može oduzeti. I zato je izbor hoće li nam rad biti jednostavno strašan ili strašno jednostavan - isključivo naš.

Samo registrirani korisnici mogu komentirati
Nemaš korisnički račun? Registriraj se ovdje! Prijavi se ovdje!
Pregled dana
Pogledaj sve