Možda je u tome i bit problema, ali poljoprivredna poduzeća u Vojvodini upravljala su s dvije kategorije zemljišta: društvenim i državnim njivama. Prve su ponuđene investitorima na javnim natječajima i dražbama, dok za druge još nije nađeno pravo rješenje.

Kada je Zoran Đinđić bio premijer, predlagao je da se to zemljište iznajmi poljoprivrednicima na 99 godina. Taj prijedlog još je u optjecaju, nije do kraja ni odbačen, ni prihvaćen. U međuvremenu se, kao međuetapa, koristi model koji je profesor Poljoprivrednog fakulteta u Novom Sadu Nebojša Novković nazvao najlošijim. Naime, državne njive se na javnim dražbama iznajmljuju na godinu dana. Takav pristup je, po njegovu mišljenju, dvostruko štetan. Ako se parcele dobijaju za jednu poljoprivrednu sezonu, one se ne njeguju, već se raubuju. S druge strane, licitiranja na kome se diskretno favoriziraju tajkuni koji su kupili najveće poljoprivredne kombinate često dovode do velikog nezadovoljstva poljoprivrednika, pa čak i do fizičkih obračuna. Šest godina kaotične privatizacije srpskog (vojvođanskog) agrara stvorilo je novu veleposjedničku strukturu. Petorica tajkuna pokupovali su najvažnije poljoprivredne kombinate i stvorili imanja o kojima su samo mogli sanjati nekadašnji vojvođanski bogataši. Mjesta na rang-listi stalno je mijenjaju, jer svaki čas neki od njih dokupi još neko poljoprivredno imanje i uveća svoj posjed. Pretpostavlja se da se na čelu mijenjaju Miroslav Mišković, Miodrag Kostić i Đorđije Nicović. Kako nema precizne evidencije koliko koji od njih drži u posjedu, do procjene se dolazi zbrajanjem hektara kupljenih agrarnih poduzeća. Kupnjom najznačajnijeg vojvođanskog poljoprivrednog kombinata – PIK Bečej, Đorđije Nicović popeo se na sam vrh. Procjenjuje se da njegova tvrtka Irva Investments kontrolira 25.000 hektara, od čega 10.000 u vlastitom posjedu i 15.000 državnih njiva. Na drugom mjestu je vlasnik novosadske MK grupe Miodrag Kostić, koji je kupio oko 11.000 hektara, a na dražbama izvukao još 13.000 državnih hektara. On se sve manje bavi poslovima u Srbiji i težište svog biznisa seli u Ukrajinu i Bjelorusiju. Vlasnik najveće srpske privatne tvrtke – Delta, Miroslav Mišković, posjeduje 10.500 hektara, a obrađuje još i 5500 hektara državnog zemljišta. Njima uz bok su još dvojica tajkuna – vlasnik istoimene novosadske klaonice Petar Matijević kupio je 6000 hektara, a pravo da obrađuje još toliko dobio je na državnoj dražbi. Posebno je zanimljiv slučaj Mile Jerkovića, koji je, uz šest autotransportnih poduzeća, kupio i 6000-7000 hektara poljoprivrednog zemljišta. Po Novom Sadu se govori da nijedna privatizacijska dražba u glavnom gradu Vojvodine ne može proći bez Jerkovića ili nekoga iz njegove obitelji. Pretpostavlja se da nitko od njih nema dugoročnije planove u poljoprivredi. Gotovo svi su dobri trgovci, koji znaju namirisati dobru šansu i na vrijeme pametno uložiti novac. Njihove kalkulacije uglavnom počivaju na europskim perspektivama Srbije. Oni već koriste državne subvencije (100 eura po hektaru), što na 15.000 hektara i nije mala svota. Međutim, prava korist bi mogla stići iz europskih fondova.