Sa sportskog borilišta na poslovno

Iskustva stečena u sportu troje vrhunskih sportaša: Dario Šimić, Gordan Kožulj i Ivana Brkljačić, danas koriste u biznisu

Dario Šimić, bivši kapetan nogometne reprezentacije koji je dva puta osvajao UEFA Ligu prvaka, s Milanom poharao nogometna prvenstva i kupove u Italiji i s Dinamom pet puta osvajao prvenstvo i četiri puta kup, danas je vlasnik tvrtke Aquaviva. Uz to, najavljuje otvaranje nogometne akademije Šimić s bratom i partnerima. Gordan Kožulj, proslavljeni plivač danas radi kao voditelj klijenata u agenciji Madison. Kaže kako mu je sportska prošlost do sada uvijek bila dobra referenca, te izražava zadovoljstvo što zahvaljujući njoj pomaže humanitarnoj akciji Rotary kluba Zagreb Kaptol. Ivana Brkljačić nakon karijere bacačice kladiva postavila je atletski miting Hanžek kao poželjnu destinaciju svjetskim atletičarima.

Dario Šimić, Aquaviva
Dario Šimić, proslavljeni igrač Milana, legenda zagrebačkog Dinama i najdugovječniji član hrvatske reprezetnacije (stotinu nastupa i brončani sa SP-a u Francuskoj 1998. godine), nakon impresivne nogometne karijere uživa u privatnom poslu. Vlasnik je tvrtke Aquaviva, bavi se flaširanjem vode, ugostiteljstvom, a pokrenuo je i posao distribucije kave. ‘'Još u vrijeme dok sam aktivno igrao nogomet, prije 12-ak godina došao sam na ideju da pokrenem biznis s vodom. Kao profesionalni sportaš bio sam svjestan važnosti kvalitetne vode za moj organizam’' priča Šimić.

I tako je, prije pet godina odlučio veliku nogometnu ušteđevinu uložiti u gradnju poslovne zgrade u Zagrebu, kupovanje najuvremenije tehnologije za pročišćivanje i flaširanje vode, okupljanje vodečih stručnjaka i brendiranje svojih proizvoda. I dok veliki broj bivših sportaša otvara kafiće ili restorane, Šimić je pokrenuo nešto puno ozbiljnije. ‘'U projekt Aquavive uložio sam sam par milijuna eura, no najvažnije ja da sam uspio okupiti vrhunski mladi menagment. Ušao sam u biznis u kojem je velika konkurencija koja zahtjeva fanatičnu borbu, posebice u vrijeme krize. Ali uspijevamo’' priča Šimić. Danas ima oko 10.000 kupaca i godišnje prodaje više od 350.000 galona. Iako se brojka ne čini velika, Šimić ne radi s izvorskom vodom koja se pakira u manje ambalaže i prodaje po trgovinama, nego sa stolnom vodom za aparate (watercoolere). Premda su najveći kupci domaće tvrtke, sve više je privatnih korisnika koji u svojim domovima piju takvu vodu.

''Ljude često buni izraz stolna voda, kakvu mi proizvodimo. Mi prirodnu izvorsku vodu filtriramo na najsuvremeni ali prirodan način. Time ju pročišćavamo od svih štetnih i nepotrebnih spojeva, poput kamenca, a zadržavamo sve minerale i sva druga svojstva koja voda mora imati'' pojašnjava. Koliko je zahtjevna i skupa tehnologija proizvodnje takve vode pokazuje i primjer velikog Nestlea, koji se u Italiji nakon deset godina povukao s tržišta iz tog segmenta vode. Cijelog biznisa Darija Šimića ne bi bilo bez njegove majke. Upravo je ona vodila posao sve dok su brat Josip i on još aktivno igrali. Josip danas vodi marketing Aquavive i bori se s konkurencijom za nove kupce. Dario kaže da mu je sport itekako pomogao u današnjem poslu. “Sve što sam naučio u na travnjaku, kao što su odgovornost i profesionalnost, uspio sam prenijeti na posao. Naravno, to što me ljudi prepoznaju kao nogometaša, nije mi odmoglo u sklapanju poslova. Mislim da s mojim imenom ljudi imaju garanciju za proizvod koji im nudim”.

U inozemstvu nije neobično da bivši nogometaši kreću u vlastite biznise. Šimić kaže da je dosta njegovih suigrača iz Milana pokrenulo nešto, kao primjerice Nizozemac Clarence Seedorf koji je u Milanu otvorio lanac restorana. Nogometna poznanstva iz Italije Dario je iskoristio za širenje na uvoz kave. Preko bivših suigrača iz Brazila dogovorio je nabavu kave iz te zemlje. Dugogodišnji život u Milanu naučio ga je, kaže, što je pravi espresso i odlučio je najfiniju kavu ponuditi i Hrvatima. Kave po orginalnoj Šimićevoj recepturi mogu se popiti u Vivas barovima i u aparatima za kavu. Tako je nekadašnji kapetan reprezentacije svojoj obitelji u Zagrebu osigurao egzistenciju.

Ivana Brkljačić, Hanžekovićev memorijal
Ivana Brkljačić drži hrvatski rekord u bacanju kladiva. Nekoliko puta osvajala je europski kup, a dobitnica je i prestižne nagrade za sport “Franjo Bučar”. Nakon uspješne sportske karijere povezala je sport i biznis. Dvije godine direktorica je svjetskoga atletskog mitinga “Hanžek” u Zagrebu. Nakon godina stagnacije u Zagreb je uspjela dovesti velikane svjetske atletike, najbržeg čovjeka na svijetu Tysona Gaya, Dwighta Thomasa i Blanku Vlašić. Upravo je najbolja svjetska atletičarka na “Hanžeku” skočila svoj rekord 208 cm, što je drugi rezultat na svijetu u povijesti. Ivana Brkljačić nam je otkrila kako se snašla u pretežito muškom svijetu organizacije sportskih događaja i koja je tajna uspješne organizacije “Hanžeka” u doba recesije.

Kako to da ste postali direktorica mitinga ‘Hanžek’?
Cijeli život sam u sportu i kao sportaš sam pokazivala svoje sposobnosti u dobroj organizaciji i menadžmentu. Direktor Hrvatskoga atletskog saveza Siniša Ergotić me, nakon što sam ozlijedila leđa, predložio za direktora mitinga.

Je li vam bogato sportsko iskustvo pomoglo u vođenju jedne takve manifestacije?
Pokušala sam primijeniti svoja iskustva koja sam skupila po cijelom svijetu kroz sve druge sportske manifestacije. Pokušala sam učiniti maksimum s našim relativno malim sredstvima. Nadam se da sam ispunila očekivanja. Osjećala sam veliku odgovornost prema ljudima koji su mi pružili priliku.

Otkada ste počeli voditi ‘Hanžeka’, unaprijedili ste ga i osvježili, u Zagreb su došle velike atletske zvijezde. Kako ste to uspjeli?
Poklopilo se puno toga, dovela sam novog menadžera za dovođenje sportaša. Daniel Wessfeldt je jedan od najuspješnijih atletskih menadžera. Smanjila sam troškove u organizaciji i pokušala što više sredstava odvojiti za sportaše. Možda su i neki smanjili svoje iznose kako bi za početak pomogli meni, ali to neće uvijek biti tako.

Osim direktorice mitinga imate li i neke druge ambicije vezane za atletiku?
Nemam želja prema trenerskom poslu, možda samo rad s najmlađima. A što se tiče saveza, želim pronaći model kako potaknuti djecu da se bave atletikom i omogućiti im da pokažu svoj talent i jednog dana zamijene Blanku, Sandru i postanu vrhunski sportaši koji će osvajati medalje.

Kako je raditi tako organizacijski zahtjevan posao u odnosu na natjecateljske dane?
To su dvije sasvim različite stvari. Sport mi je dao neke druge dobre kvalifikacije za posao kao što su upornost, rad, red i disciplina. Ali raditi s ljudima, ovisiti o njima, kalkulirati i donositi najbolje odluke može samo netko tko ima “petlje”. U ovom su poslu godinama muškarci i priznajem da sam se trebala izboriti da me shvate ozbiljno i da prihvate nove promjene u organizaciji. Mislili su svi da će lakše sa mnom, da ću se prestrašiti jer nemam iskustva. Ali kad bi moji suradnici otišli kući, znala sam ostajati, i katkad ih ujutro dočekivati. Nisam odmah sve znala niti sada znam, ali volja i ideja moja su prednost u odnosu na one koji bi rado voljeli biti direktori. Ali takvi direktori bi mastili brke u restoranima i imali dobre poslušnike. Ja nisam takva.

Gordan Kožulj, Madison
Nakon 27 godina provedenih u plivanju i vrhunskih svjetskih rezultata Gordan Kožulj završio je prije dvije godine svoju blistavu sportsku karijeru. Kroz brojne javne nastupe u godinama plivačke karijere razvio je vještinu komuniciranja, a kao kapetan plivačke ekipe na fakultetu stekao je iskustvo u uspješnom vođenju tima. Sve što je naučio danas uspješno primjenjuje u biznisu.

Nakon bogate sportske karijere zaposlili ste u PR agenciji. Kako to da ste se odlučili za to područje?
Budući da tijekom moje plivačke karijere u Hrvatskoj nije postojalo istinskih sportskih menadžera, bio sam prisiljen (zajedno s obitelji) uz profesionalne plivačke obveze pokrivati marketing, pa i odnose s medijima… Stoga prijelaz u profesionalne komunikacijske vode nije neobičan. Naravno, nijedna tranzicija nije jednostavna, a taj proces i dalje traje. Imam potrebu još puno učiti jer agencija Madison Consulting pruža komunikacijske usluge u različitim segmentima tržišta, ali i u neprofitnom i javnom sektoru, s čim se prije nisam susretao.

Nije često da profesionalni sportaši završe fakultete. Kako ste uspjeli istodobno studirati i trenirati?
Nikada i nije postojala druga opcija nego istodobno treniranje i studiranje. Nisam siguran je li to bilo do mene, do odgoja ili potrebe, ali ne sjećam se da smo kod kuće raspravljali o tome. Također osjetio sam da od tri svakodnevne moguće aktivnosti: društvenog života, sportskih i akademskih obveza, uspješno možeš gurati samo dvije - svjesno sam izabrao sport i studij tako da nije bilo previše lutanja. Što se tiče uspješnosti, ona je izravno povezana s ambicijom, a nje mi nikada nije nedostajalo.

Postoji klišej da vrhunski sportaši nakon karijera ostaju vezani uz sport, vi uspijevate ostati uz sport i raditi u privatnom biznisu, kako to?
Mislim da je sjajno da vrhunski sportaši ostaju vezani za sport, i to ne bi trebao biti klišej, nego potreba. Njihovo znanje i međunarodno iskustvo mogu biti nepresušan izvor inspiracije, informacija i kontakata za sve, a pogotovo za mlađe generacije, mogu biti pokretač daljnjeg razvoj sporta i sportske kulture u zemlji. Mislim da nedovoljno istinskih vrhunskih sportaša ostaje u hrvatskom sportu na važnim trenerskim pozicijama i odgovornim funkcijama. Moja je potreba da osim angažmana u sportu iskusim i druga okruženja kao što je privatni sektor. Vjerujem da takva praksa može svima biti dragocjeno iskustvo za kvalitetno unapređenje i poslovne i sportske organizacije.

Zašto ste se odlučili studirati političku ekonomiju?
Imao sam dvije želje: jedna je bila građevina, što je po zanimanju moj otac, a druga politička znanost. Tinejdžersko odrastanje tijekom raspada Jugoslavije i stvaranja Hrvatske: devalvacije, inflacije, promjena političkog i ekonomskog uređenja, rat i sve ostalo što se događalo, ostavilo je na meni velik trag. Politička ekonomija se pokazala kao studij koji bi mi mogao dati odgovore na pitanja o svijetu oko mene jer spaja dvije bitne, usko povezane znanosti: ekonomiju i politiku.

Je li vam inozemno iskustvo (života i studiranja u SAD-u) pomoglo u današnjem poslu?
Konkretno, plivanje mi je omogućilo da kroz sportska putovanja i iskustvo studiranja i boravka u SAD-u razvijem širok pogled na svijet, budem u dodiru s mnogim kulturama (običajima, jezicima…), tečno svladam engleski jezik, da kroz brojne javne nastupe razvijem vještinu komuniciranja te da kroz ulogu kapetana plivačke ekipe na sveučilištu steknem iskustvo u vođenju tima. Mislim da me boravak na kalifornijskom sveučilištu Berkeley na mnoge različite načine oplemenio.

Što točno radite u Madisonu?
Madison Consulting je agencija za strateško savjetovanje u segmentu upravljanja komunikacijama. Ukratko, naša (moja) misija je da pomažemo ljudima i kompanijama da izvuku maksimum svojih potencijala.

Kako vam je bilo kada ste prestali aktivno trenirati i posvetili se biznisu? Postoje li sličnosti poput ustrajnosti, odlučnosti?
Sportska karijera uvelike je utjecala na moj karakter, radnu disciplinu, način komunikacije, a sve to jednako je važno i u poslu. Osim toga formula za uspjeh je svugdje ista, a to je uspjeh = (rad + talent) x strast.

Samo registrirani korisnici mogu komentirati
Nemaš korisnički račun? Registriraj se ovdje! Prijavi se ovdje!
Pregled dana
Pogledaj sve