Štovatelji lika i djela Mila Đukanovića, bez imalo ustezanja će ustvrditi da Crna Gora, od vremena kralja Nikole Petrovića nije imala karizmatičnijeg državnika. Razapeti između slobodarstva i podaničkog mentaliteta Crnogorci su uvijek voljeli da imaju gospodara čija se riječ najviše pita i poštuje. Milo Đukanović je prototip takvog političara koji na najvišoj sceni traje gotovo dva desetljeća. S najviših državnih fukcija, svojom voljom i iznenada, otišao je prije nešto više od godinu dana. Tada je napustio premijersku fotelju, ali je zadržao funkciju predsjednika vladajuće Demokratske Partije Socijalista. Sada se, također, nenadano, po peti put vraća u premijersku fotelju. Inauguracija će se dogoditi za koji dan.U Crnoj Gori, a vjerojatno i drugdje, političari znaju reći da samo magarci ne mijenjaju mišljenje. Na Đukanovićevom primjeru najbolje se može potvrditi jedna takva maksima kao ilustracija za česte zaokrete i nedosljednost, ali i političku pragmatičnost. Svojevremeno je došao na valu Miloševićeva populizma i nakon sedam godina vjernog služenja toj politici okrenuo je leđa srbijanskom vođi, postao njegov žestoki protivnik i usmjerio Crnu Goru u europejstvo. Znao je, početkom 90-tih, vatreno sokoliti Crnogorce u pohod na Dubrovnik i uskliknuti: “S Hrvatima ni u narednih 100 godina”. A potom od svega toga vješto se ograditi. Upamćen je i i niz njegovih drugih zaokreta. Neki će to, vjerojatno, nazvati violentnošću dinarskog tipa, a drugi, opet, političkom vještinom ili racionalnošću. Milo Đukanović ne ostavlja ravnodušnim ni svoje pristaše, ni protivnike. I jedni i drugi doživljavaju ga kao beskompromisnog borca. Još od omladinskih dana pokazao da je spreman svakome skresati u brk ono što misli. Zbog te britkosti dobio je i nadimak “Milo Britva”, mada je s vremenom, u novim okolnostima i s naraslim funkcijama, britva mogla narasti u sablju. Košarkaške visine i manekenskog stasa, Milo Đukanović u potpunosti se uklapa u imidž suvremenog političara. Nosi odijela ekskluzivnih svjetskih marki, “Rolex” satove, vodi računa o svakom detalju. Tabloidi su ga u više navrata dovodili u vezu s pojedinim divama srbijanske estradne scene.

On, međutim, za sebe kaže da je obiteljski čovjek. Milo Đukanović rođen je 1961. godine u Nikšiću. S 29 godina, bez i jednog dana radnog staža u privredi, postao je predsjednik crnogorske vlade. Po nekim tvrdnjama, u novije doba nije zabilježeno da je neko tako mlad sjeo u premijersku fotelju. U četiri mandata bio je predsjednik vlade, u dva predsjednik Crne Gore. Pristaše ga kuju u zvijezde i kažu da je za Crnu Goru, i na političkom i na ekonomskom planu, učinio više nego svi njegovi prethodnici. U zasluge mu se pripisuje vođenje crnogorske ekonomije u vrijeme sankcija međunarodne zajednice, a nakon toga i njezino uvođenje u suvremene europske tokove. U političkom angažmanu, Đukanovićeve pristaše, iznad svega, cijene otklon iz Miloševićeva “zagrljaja smrti” i naročito, njegovo angažiranje na crnogorskoj neovisnosti. Đukanović je najzaslužniji, to mu ne poriče ni opozicija, što je Crna Gora nakon gotovo 100 godina obnovila svoju državnost. Crnogorska opozicija od prvog dana Đukanovića je optuživala za apsolutizam, tajkunizaciju, rasprodaju i svođenje Crne Gore na njegov privatni i posjed njegove rodbine i prijatelja. Kao glavne argumente potežu sumnjive privatizacije najvećih crnogorskih poduzeća i činjenicu da se protiv Đukanovića i njihovih najbližih prijatelja i suradnika u Italiji godinama vodi istraga u vezi sa švercom cigareta preko Jadrana. Naprasno je napustio premijersku fotelju kako bi se u biznisu odmorio od politike, karijera mu je bila kratka, ali izuzetno uspješna. U biznis je ušao s ukupnim obiteljskim mjesečnim primanjima, njegovim i njegove supruge, od 1.477 eura. Za nešto više od godine dana s prijateljima je osnovao tri poduzeća za konzalting, menadžment i nekretnine, kao i sveučilište, te navodno ostvario milijunske dobitke na burzi. Zasad se samo nagađa o tome zašto se iznenada vraća u premijersku fotelju. Na tu temu još se nije izjasnio ni sam Đukanović. Učinit će to sigurno 15. veljače, za kada je zakazana sjednica Skupštine Crne Gore na kojoj će, po peti put, biti imenovan za crnogorskog premijera. Ima u tom datumu i simbolike jer je Đukanović prvi put postao premijer 15. veljače 1991. godine.