Novi hrvatski gastarbajteri

Autor: Marija Crnjak , 04. travanj 2008. u 06:30

Zagrepčanin Ivan Zednik priznaje da ga je sustav zemlje izvan EU-a prihvatio

ŠPANJOLSKA: Hrvatima isti tretman kao Amerikancima

Marko Zednik u Španjolsku je došao 1995. godine i nije imao u planu ostati više od godinu dana. “Jedini razlog zbog kojeg smo moja prijateljica i ja zbrisali od doma bila je želja da ostvarimo onaj tinejdžerski san o seksu, drogama i rock’n’rollu i da se vratimo kući prepuni znanja i mudrosti. Oboje smo imali 18 godina i prva godina je zapravo prošla po planu iako se ona nakon šest mjeseci vratila doma, a ja sam ostao”, kaže Marko. Da bi ostao, morao je imati opravdan razlog, a sa 18 godina to je mogao biti jedino fakultet. Prijamni ispit je u Španjolskoj vrsta institucije, polaže se samo jednom i vrijedi za sva sveučilišta. Stranci polažu poseban ispit koji traje dva dana, ocjene su od 1-10, 5 je prolaz, a Marko je na prijamnom dobio 6,60. Upisao je hispanistiku, napustio Madrid i otišao živjeti na Palma de Mallorcu.

Loš obrazovni sustav
“Tih prvih 18 mjeseci mog boravka u Španjolskoj mojim su roditeljima, pogotovo majci, bili vjerojatno najtužniji u cijelom životu. Najzanimljivije od svega je da se nijedan njihov strah nije obistinio. Iako moram priznati da sam im danas neizmjerno zahvalan što su bili tako pristojni pustiti me na miru do kraja”, ističe Marko te dodaje kako tijekom školovanja nije uopće radio, već su ga financirali roditelji. Trebalo mu je otprilike dva do tri mjeseca da progovori, te oko tri godine da svlada jezik. Nakon godine dana na Palmi Marko se vratio u Madrid, upisao povijest i diplomirao na srednjovjekovnoj povijesti pet godina kasnije. “Španjolski obrazovni sustav je s mog stajališta loš, točnije, kad se radi o studijima poput povijesti. To je onaj tipični sustav u kojem profesor priča, student zapisuje i nakon 6 mjeseci da ispit. Kao Erasmus stipendist sam proveo godinu dana u Berlinu i gdje ima mnogo više interakcije”, smatra Marko. Nakon završenog fakulteta ulovila ga je postgraduacijska kriza, no uskoro se zaposlio i brzo napredovao. Zanimljivo je da Španjolci nisu bili pripremljeni za toliki broj imigranata, tako da je u nedostatku regulative Marko prve tri godine radio s isteklom studentskom boravišnom dozvolom, koja zapravo nije dozvoljavala nikakvu radnu aktivnost. Imao je sva prava i obveze, od liječnika i kredita do plaćanja poreza, samo nije imao pravo sve to imati. U međuvremenu je sustav reguliran i Marko ima stalnu dozvolu boravka, a stekao je i pravo na državljanstvo. Tko danas želi doći raditi u Španjolsku i dobiti boravišnu dozvolu, mora imati fiksnu ponudu za posao, dobiti vizu i tek onda doći u Španjolsku, početi raditi i onda dobiti boravišnu i radnu dozvolu. “Moguće je zapravo i doći do Španjolske i raditi na crno dok se ne dobije ponuda. Dok god postoji tvrtka koja ti želi dati posao, nema nikakvih problema. Ja iz Hrvatske pritom imam isti tretman kao i Amerikanac iz SAD-a ili Argentinac. Nemam nikakve privilegije. Dapače, da sam rođen u nekoj od bivših španjolskih kolonija, imao bih pravo na državljanstvo nakon dvije godine zakonitog boravka u zemlji. Meni treba 10 godina da dobijem pravo na državljanstvo”, kaže Marko. Zašto je već dvanaest godina u Španjolskoj? “Život je ovdje zapravo vrlo lagan, a koliko tipično zvučalo, veliku ulogu u tome igra činjenica da imamo oko 300 sunčanih dana u godini.

Život je vrlo lagan
Život je na ulici i vrlo je lako uklopiti se u taj ritam. Kao valcer, plešeš u krugu i mijenjaš plesne partnere. U Berlinu sam bio godinu dana i stekao tri prijatelja od desetak ljudi koje sam upoznao. Tu je ritam potpuno drukčiji, tu stekneš jednog prijatelja od stotine ljudi koje upoznaš. Socijalni kontakt je iznimno lagan i jednostavan“, navodi Marko kojio se divi španjolskom nepoštivanju socijalnih normi. ”Madrid je najanarhičniji grad kojeg poznajem, tu svatko radi ono što želi i uvijek će privatno pravo biti važnije od onog kolektivnog. I u pitanju prostitucije, konzumacije droge mnogo je liberalniji od, recimo, Amsterdama“, zaključuje Marko Zednik. Kad je Marko stigao u Španjolsku, postotak strane populacije još je bio vrlo nizak. ”Ja sam visok i plav i ličim na Nizozemca. Meni nikada nisu na ulici tražili dokumente, a na granici mi je dovoljno reći “turist”. Iako danas imam sve dozvole, ništa se nije promijenilo. Da sam ja samo malo tamniji, sve bi bilo drukčije“, kaže Marko te ističe kako je od početka pokazao interes za integraciju zbog čega se vrlo brzo uklopio što je utjecalo na njegov život u Španjolskoj. ”Možemo tvrditi da su Španjolci rasisti, ali s druge strane postoje imigranti koji nemaju nikakve želje da se uklope, da nauče jezik i ponašaju se kao da su i dalje u svom selu. S takvim stavom konflikt je zagarantiran jer multikulturalizam ionako ne postoji.”

Tko želi raditi, ima šanse za zaradu
Plaće u Španjolskoj su niske s obzirom na cijene. Minimalna interprofesionalna plaća na nacionalnoj razini je 450 eura, srednja 800 eura. U Španjolskoj se uvriježio termin “milleurista” (1000 eura) koji obilježava čitav pokret visoko obrazovanih ljudi koji zarađuju tisuću eura mjesečno. “Oni koji se miču i traže bolje, imaju dobre plaće. Oni koji žele raditi imaju šanse i zaraditi”, kaže Marko koji zarađuje oko 3500 eura mjesečno. Od toga 1490 eura odlazi na najamninu za stan, telefon i Internet stoje ga 50 eura, mobitel do sto eura, komunalije oko sto eura, pokaz 45 eura. Mjesečno punjenje hladnjaka 300 eura, odlazak u kino 7,5 eura, viski s Colom nakon ponoći osam eura, ručak radnim danom 12 eura. “Španjolce drži ‘nouveaux riches’ sindrom. Sad svi imamo čistačice, ovo je zemlja u kojoj se izvodi najviše plastičnih operacija u EU, svi voze BMW… Moja čistačica iz Bugarske najbolja je investicija u životu”, kaže Marko.

NORVEŠKA: Zemlja u kojoj stranci dobivaju priliku

Za razliku od svog brata koji je već stari gastarbajter, Ivan Zednik napustio je Zagreb tek prije nešto više od godinu dana. Iako se također planirao preseliti u sunčanu Španjolsku, okolnosti su ga odvele u sasvim drugom smjeru, s mnogo više oblaka i zime. Hrvatsku nije napustio jer mu je nešto nedostajalo, već stoga “što je imao priliku”. Po struci je konobar i uskoro počinje raditi u restoranu nove Opere u Oslu, a prve emigrantske mjesece proveo je u planinskom hotelu u selu Gol. Iako je svjestan da bi povratak u Hrvatsku možda bio lakša varijanta za budućnost, ne misli da bi bila i bolja, i ne planira se uskoro vratiti… Ako uopće. Ivan je bio na odsluženju civilnog vojnog roka kad je njegova djevojka definitivno odlučila preseliti se iz Španjolske u Norvešku gdje je bila završila studij medicine i gdje su se zapravo i upoznali.

Kako do dozvole za rad
Ivan je završio trogodišnju ugostiteljsku školu, a kako bi stekao mogućnost upisa na fakultet, kasnije se doškolovao u ekonomskoj gimnaziji. Nije se, međutim, uspio upisati na Ekonomski fakultet, za čime zapravo nije previše ni žudio. Na šalteru norveške ambasade na kojem se pojavio s dokumentima o školovanju i idejom da želi radnu vizu dobio je informaciju da je može dobiti ako ima čvrstu ponudu ili ugovor o radu. Jedna od alternativa koja bi ga mogla dovesti u Norvešku bila je ženidba te institut “spajanje familija”. Oženjen Norvežankom, mogao je tražiti spajanje braka u Norveškoj, no sam brak ne bi mu dao za pravo da tamo radi ni boravi dulje od tri mjeseca. “Spajanjem” norveški državljanin jamči ekonomsku sigurnost, ali i emocionalnu pripadnost koja se dokazuje tako da Norvežani svoje partnere uzdržavaju šest mjeseci, te ovi u to vrijeme ne smiju raditi. Alternativa je stoga propala. Na put se nije odlučivao zbog informacije da je proces dobivanja vize pametnije rješavati putem veleposlanstva. Dok se čeka odgovor na zahtjev, može nastupiti nešto što se zove “birokratska šutnja”, odnosno nemogućnost institucija da odgovore na upit, dok podnositelj zahtjeva ima pravo odlučiti što će učiniti ako ne dobije odgovor. “Zapravo je paradoksalno: ako odgovor ne stigne nakon 14 dana, mogu raditi. Samo što me prvo mora saslušati službena osoba. Ali kako da me pregleda kada sam ja svoju prijavu poslao preko veleposlanstva i živim u Hrvatskoj?” Pri kraju 2006. godine djevojka mu pronalazi posao kod sestrične koja vodi hotel u planinskom selu Gol. Sad Ivan može dobiti vizu koja se veže na mjesto rada s trajanjem od godinu dana i ne daje pravo ostanka u zemlji ako izgubi posao, ni pravo da se zaposli u drugom gradu. Cijeli proces mora započeti iznova ako se želi nešto promijeniti. Početkom siječnja naposljetku je dobio prijevremenu vizu. Posao u hotelu bio je jednostavan. U hotelu od sto soba kapaciteta 200-250 gostiju više se čistilo nego posluživalo, a od dvadesetak zaposlenika petoro je Norvežana, većina ostatka Šveđani, ostalo Rumunji, Afrikanci i Bugari. Zima, snijeg, led i mrak preko zime i mnogo vode: “Hotelski život je zaista nešto što ne želim ponoviti.”

Norvežani na distanci
Nakon osam mjeseci čekanja Ivan je dobio pravu vizu na godinu dana, koju će nakon samo tri mjeseca upotrebe zamijeniti novom. Ističe, međutim, da sve komplikacije s dobivanjem vize nisu nastale zbog sporosti norveške administracije, već zbog vlastitog obrazovanja. “Zapravo me je norveški sustav prihvatio, odnosno dao mi prilično veliku prigodu. Da sam arhitekt, sve bi bilo jednostavnije i brže, ali nisam, nego sam konobar i toga sam bio svjestan”, kaže Ivan. “Kažu da su Norvežani zatvoreni. Vrlo su tolerantni, ali više na distanci nego što te zapravo toleriraju. Nije Norveška veliki ludi tulum s balkanskim mentalitetom gdje ćeš biti sretan jer ti je život gorak – to su tihi ljudi, ne vole iznenađenja, gledaju svoj posao. Nemaju zastore. Svadbe su im tihe. Ne čuješ kad razgovaraju na mobitel. Imaju sve isplanirano za sljedeća četiri mjeseca”, priznaje Ivan no napominje da unatoč svemu tome, uključujući i težak norveški jezik, zasad planira ostati. Norveškoj nedostaje radne snage i djece, a imaju dovoljno novca nagraditi sve one koji im to žele pružiti, odnosno ostati ovdje. “Zato sam i odlučio ostati jer mi je u planu osnovati obitelj. Tu mi je djevojka, posao, par novih prijatelja i država koja funkcionira za one koji žele obitelj. To što me prihvaćaju jer sam samo radna snaga, a ne kao Norvežanina, zaista nije za raspravu. Iako su skeptični jer sam stranac, zbog toga me ne tuku niti gone”, pojašnjava Ivan.

Minimalac od 140 kn dnevno za stan i hranu
Minimalna satnica u Norveškoj je 140 kuna, što je otprilike jedan dan u zagrebačkom kafiću, s tim da imate ugovor na stalno sa 6 mjeseci probnog roka, plaćenim godišnjim odmorom (10 posto od bruto godišnje zarade) i svim pravima koje taj ugovor veže. Nakon probnog roka poslodavac te mora tri puta pismeno obavijestiti prije nego što te otpusti. Radni uvjeti su fantastični, no mnogo profitabilniji za Norvežane nego za imigrante. Iako u usporedbi s hrvatskim plaćama zvuči kao znanstvena fantastika, minimalna satnica u Norveškoj pokriva tek stan i hranu. “Ono što me kao hrvatskog ugostitelja iznenadilo je činjenica da ne varaju goste. Ne kradu jedni druge. Dobro je nemati strah da će te netko prevariti ili okrasti. Zaboraviš li novčanik na stolu, na stolu će te dočekati. Ako želiš rezervirati stol na nekoj terasi Osla, ostaviš mobitel i odeš naručiti. Bicikli se rijetko zaključavaju i toliko se malo krade da osiguravatelji nude osiguranje protiv krađe bicikla”, kaže Ivan.

Komentirajte prvi

New Report

Close