U razdoblju nakon Drugog svjetskog rata Japan je doživio ekonomski rast dotad nezabilježen u svijetu. U samo nekoliko desetljeća pretvorio se iz ratom devastirane zemlje u jednu od najbogatijih nacija na planetu. Istodobno, međutim, Japanci nisu postali zadovoljniji vlastitim životima. Naprotiv, istraživanja su pokazala da je ranih 70-ih pao postotak anketiranih Japanaca koji su dali najpozitivniji odgovor o stupnju zadovoljstva vlastitim životom. Bili su bogatiji, no očito ne i sretniji. Japanski primjer postao je najpopularniji u teoriji nazvanoj Easterlinov paradoks, koju je u studiji objavljenoj 1974. godine postavio Richard Easterline, ekonomist sa Sveučilišta u Pennsylvaniji, a polazila je od toga da ekonomski rast ne mora nužno voditi i sreći. Ljudi u siromašnim zemljama – što ne iznenađuje – postali su sretniji jednom kad su si mogli priuštiti osnovno, no sve nakon toga, jednostavno, nema veze sa srećom – jednom kada nabavite iPod, to vas neće usrećiti jer ćete odmah poželjeti iPod Touch. Također, relativni prihod, odnosno usporedba s prihodima onih oko nas znači daleko više od apsolutne zarade, tvrdio je Easterlin, a paradoks je uskoro postao sociološki klasik, citiran u svim medijima. Danas je, međutim, Easterlineov paradoks na meti napada. Prošlog tjedna, na Brookings Institutionu u Washingtonu, dvojica ekonomista s istog Sveučilišta kao i Easterline pobili su teoriju svog kolege izazvavši reakcije ekonomista širom svijeta, uključujući i Easterlineove pristalice. Betsey Stevenson i Justin Wolfers tvrde da novac može donijeti sreću iako nije garancija sreće. Autori ističu da je u 34 godina, koliko je prošlo od objave Easterlineova rada, objavljeno niz istraživanja javnog mišljenja koja omogućuju bolji uvid u temu. Središnja poruka svih tih rezultata pokazuje da su prihodi ipak važni, zaključuju autori. Štoviše, Stevenson i Wolfers tvrde da je apsolutni prihod važniji od relativnog. U Sjedinjenim Američkim Državama, prema nedavnom Gallupovu istraživanju, oko 90 posto ispitanika članova kućanstava koja zarađuju barem 250 tisuća dolara godišnje smatra se vrlo sretnima.

U kućanstvima koja zarađuju manje od 30 tisuća dolara tek 42 posto ispitanika smatra se vrlo sretnim, s tim da međunarodna istraživanja pokazuju da ta skupina nije sretnija ni ako živi u siromašnijoj zemlji od SAD-a. Čak ni japanska anomalija nije ono što se čini na prvi pogled. Autori su se potrudili pročačkati stara službena istraživanja te otkrili da se japansko pitanje izmijenilo tijekom godina. Kasnih pedesetih i ranih šezdesetih najpozitivniji odgovor koji se nudio ispitanicima glasio je: “Iako nisam bezgranično zadovoljan, trenutno sam generalno zadovoljan svojim životom.” No u 1964. godini tvrdnja je glasila jednostavno: “Potpuno zadovoljan.” Logično je stoga očekivati da će broj ljudi koji daju takav odgovor pasti u odnosu na odgovor iz prethodnog istraživanja koji je daleko manje pozitivan. Richard Easterline koji radi na Sveučilištu Južna Kalifornija, i također je vidio rad koji pobija njegovu teoriju, slaže se da su ljudi u bogatijim zemljama zadovoljniji, no sumnja da je bogatstvo izvor njihova zadovoljstva, već smatra da bi rezultati istraživanja prije mogli odražavati kulturološke razlike. Easterline tvrdi da bi ga se moglo uvjeriti u zaključke kolega u slučaju da stupanj zadovoljstva vrlo očito raste paralelno s ekonomskim rastom pojedinih zemalja. U nekim zemljama to se dogodilo, no u zemljama poput Kine i Sjedinjenih Država nije. Ekonomski rast sam po sebi sasvim sigurno nije dovoljan da se ljudi osjećaju dobro i to je tvrdnja kojom je Easterline najviše pridonio teoriji ekonomije. Primjer su SAD gdje loša zdravstvena skrb nije uvjetovana siromaštvom, ali i nedavna istraživanja koja su pokazala da stvari koje ljude čine sretnijima, poput druženja s prijateljima, nemaju veze s visokim plaćama.