Mali dioničari traže poništavanje privatizacije Luke Beograd

Wolrdfin je 94 posto Luke platio 45 milijuna eura, a vrijednost lokacije procjenjuje se na milijardu eura

Privatizacija Luke Beograd, obavljena u rujnu 2005. godine, ponovno je aktualizirana tužbom koju je skupina od oko 800 bivših malih dioničara podnijela beogradskom Trgovačkom sudu s tvrdnjom da su tom prilikom oštećeni za najmanje 6,5 milijuna eura. Mali dioničari smatraju da je luksemburški fond Wolrdfin prilikom preuzimanja Luke Beograd, za koji se tvrdi da iza njega stoji vlasnik kompanije Delta Miroslav Mišković i tajkun iz sjene Milan Beko, kupio dionice po 2,5 puta nižoj cijeni od stvarne. To se dogodilo zato što je poslovodstvo Luke predočilo knjigovodstvenu vrijednost poduzeća, koja je bila 2,5 puta niža od procijenjene vrijednosti koju ju je izradio Institut ekonomskih nauka.

Sporna prodaja Privatizacija Luke smatra se jednom od najvećih prijevara u dosadašnjoj privatizaciji. Miloš Milovanović, bivši direktor najveće luke na Savi, smatra da je poslovodstvo koje je vodilo tvrtku u vrijeme preuzimanja oštetilo male dioničare za oko 30 milijuna eura, a državu za 20 milijuna eura. Prema njegovoj ocjeni, realna cijena dionicama iznosila je 20,2 eura, a ne 8,1 za koliko su prodavane. Po tadašnjem Zakonu o financijskom tržištu i Pravilniku o preuzimanju, u slučajevima kada se dionicama nije trgovalo minimalna cijena po jednoj dionici iz ponude za preuzimanje ne može biti niža od knjigovodstvene ili procijenjene njihove vrijednosti. Bivši dioničari u tužbi tvrde da je procjenu Instituta ekonomskih nauka poslovodstvo imalo prije nego što je ponuda za preuzimanje objavljena. Međutim, njihova procjena je zatajena, a umjesto nje stigla je ponuda Wolrdfinea. U tužbi se navodi kako je i država u cijeli posao bila upućena, ali nije ništa učinjeno da se zaštiti javni interes. Privatizacija Luke obavljena je prema tzv. zakonu Ante Markovića, tadašnjeg predsjednika savezne vlade, što je omogućilo da se gotovo 60 posto dionica nađe u vlasništvu zaposlenih i pojedinaca izvan tvrtke. Ukupan broj dionica iznosio je 4,270.237 komada, a njihova prodaja po bagatelnoj cijeni bila je dijelom moguća i zato što su dionice podijeljene besplatno tako da njihovim vlasnicima izvan poduzeća nije bilo teško da ih se odreknu, jer su prodajom inkasirali po 20-ak tisuća eura. Prodaju je ubrazao i državni dioničarski fond koji je državni paket deponirao kod tada nepoznatog fonda. Kupnja luke Beograd bila je u financijskom smislu veoma privlačna, jer je vlasnicima, gledano na dulji rok, donosila veliku materijalnu korist. Spomenuti luksemburški fonda domogao se blizu 94 posto vlasništva za svega 45 milijuna eura. Vrijednost atraktivne lokacije luke, što se prostire na 120 hektara, sada se procjenjuje na milijardu eura. Izraelska kompanija koja u blizini gradi marinu Dorćol platila je za iznajmljivanje 2,5 hektara na 99 godina 30 milijuna eura. Kupci su znali da će luka vremenom biti preseljena, a na njezinu mjestu sagrađen je poslovno-stambeni kompleks. Luka je raspolagala s još oko 100 hektara najatraktivnijih lokacija u Beogradu, što je za Worldfin predstavljao izazov kojem njegovi vlasnici nisu mogli odoljeti.

Mali dioiničari Kod 863 mala dioničara nalazi se još 6,32 posto dionica. Oni nastupaju zajedno kako bi spriječili novog vlasnika da poveća udio na 95 posto. U tom slučaju, prema zakonu, ima pravo otkupiti i preostalih pet posto dionica. Spomenuti broj malih dioničara odolio je ponudama u uvjerenju da dionice više vrijede, a s vremenom se pokazalo kako su bili u pravu. Sada je prepušteno sudu da razmrsi svojevrsni Gordijev čvor. Malo tko od upućenih vjeruje da će mali dioničari uspjeti u nakani da nadoknade štetu, jer smatraju da će utjecaj većinskog vlasnika prevagnuti u odnosu na njihove argumente.

Samo registrirani korisnici mogu komentirati
Nemaš korisnički račun? Registriraj se ovdje! Prijavi se ovdje!