Osim škole i bezbrižnog djetinjstva poželjno je da se dijete bavi nekom (izvanškolskom) aktivnosti. Nešto u čemu će se pronaći, što će ga učiniti zadovoljnim i gdje će svoj višak energije kvalitetno potrošiti.

Danas to vrijedi možda više nego prije jer smo suočeni s “dobrobitima” tehnologije, koje našu djecu satima drže okovanu ispred Playstationa, računalnih igrica, Facebooka. Većina roditelja trudi se pronaći najprikladniju aktivnost za svoje dijete; svejedno je li riječ o nekom sportu, učenju stranih jezika, sviranju instrumenta ili slično. Za prosječno je dijete idealno rješenje, preporučuju stručnjaci, da ima jednu, najviše dvije aktivnosti koje će ga ispuniti i učiniti sretnim i zaposlenim. No što kada otkrijemo da je naše dijete izuzetno talentirano u tome što radi, kada već u ranoj dobi počinje postizati zavidne rezultate na natjecanjima i kada se stvori mogućnost da mu talent predodredi buduće zanimanje? Nema točne formule kako će dijete postati vrhunski sportaš, slikar ili glazbenik. Možda formula i postoji, no koliko je čega u toj formuli potrebno za uspjeh i koliki je postotak sigurnosti da će se to dogoditi je nepoznanica! Formula bi mogla glasiti otprilike ovako: talent, mogućnost dobrog podnošenja pritiska (naša Janica u djetinjstvu je trenirala s malim Slovenkama; one bi često bile brže na treninzima, no Janica je pobjeđivala na natjecanjima), upornost i motiviranost da ustraje, jako puno predanog rada i odricanja, roditelji koji dijete podržavaju, ali bez bolesnih i nerealnih ambicija, prateće institucije i podrška društva u cjelini, financijske mogućnosti… Naravno, ne nužno tim redom! Koliko je čega točno potrebno da bi konačan proizvod bio vrhunski umjetnik ili šampion pitanje je na koje smo pokušali naći odgovor.

Kako otkriti genija
“Za talent treba postojati genetska predispozicija”, kaže Vesna Vlahović-Štetić, izvanredna profesorica Odsjeka za psihologiju Filozofskog fakultet u Zagrebu, i dodaje: “Talent se kod djece može uočiti vrlo rano, a često se radi o onoj djeci u čijim obiteljima već postoje slični talenti. Takve obitelji lakše uoče talent i u stanju su ga bolje prepoznati. Primjerice, djetetov sportski talent, u nekoj obitelji koja nije sportska, možda neće biti uočen na pravi način. Dijete koje je talentirano za nešto zapravo od malih nogu pokazuje veći interes za ono za što je talentirano. Zato je važno talent otkriti što prije kako bi se dijete moglo usmjeriti u pravom smjeru. Teško je reći koliki je udio talenta potreban za vrhunski uspjeh i vjerojatno se količina potrebnog ulaganja razlikuje od aktivnosti do aktivnosti. Neka istraživanja mozga idu toliko daleko da dokazuju da je moguće talent egzaktno izmjeriti. Analizom rada mozga za vrijeme igre šahista otkriveno je da velemajstori koriste druge dijelove mozga u odnosu na one koji igraju šah dva ili tri desetljeća, a ne postižu veće rezultate. Razlika između talentiranih i prosječnih ljudi je u drukčijem radu mozga, odnosno u korištenju različitih dijelova mozga u rješavanju istih problema, kažu istraživanja. Kognitivni ili mentalni talent je jedan od ključnih faktora koji određuje talentiranost igrača u sportovima kao što su šah, nogomet, tenis ili odbojka, tamo gdje je potrebna anticipacija. Anticipacija je sposobnost predviđanja događaja u bliskoj budućnosti, i to je nesvjesna intuicija, shvaćanje ili razumijevanje igre. U nogometu i tenisu talentirani igrači trče tamo gdje će biti upućena lopta, a ne gdje se ona trenutno nalazi. Za razliku od prosječnih igrača talentirani igrači su češće u pravo vrijeme na pravome mjestu, imaju osjećaj gdje trebaju biti. Klupski menadžeri i stručni treneri klasičnim metodama vizualnog promatranja i procjene trebaju od pet do sedam godina da bi točnije prognozirali za nekoga mladog sportaša posjeduje li mentalni talent za određeni sport. Velik broj talentirane djece ostaje neotkriven, a mnogi koji se smatraju talentima neće to opravdati u budućnosti. Dugogodišnja istraživanja pokazuju da trening ne može promijeniti strukturu rada mozga i stoga najnovije znanstvene spoznaje kažu da je talent genetički predodređen. Stoga se može izvršiti rana procjena buduće karijere mladog sportaša.

Ambiciozan roditelj ili ‘tiranin’
Važnu, ako ne i najvažniju ulogu u formuli uspjeha imaju roditelji. Ustanove li da imaju dijete koje je talentirano za postizanje vrhunskih rezultata, pred njima se otvara niz pitanja, nedoumica, teških odluka koje će ipak morati sami donijeti. Kako izbjeći zamku da se ambiciozni roditelj koji želi sve najbolje svom djetetu ne pretvori u bolesno ambicioznog tiranina? “Roditelji dijete trebaju forsirati do one granice do koje dijete i oni to mogu podnijeti”, mišljenja je Vlahović-Štetić. “Kako treba stvoriti realistična očekivanja kod djece, tako ih treba stvoriti i kod roditelja. Ako, primjerice, govorimo o glazbi, na učiteljima glazbe koji rade s djetetom je da stvore realističnu sliku u djeteta, ali da o tome razgovaraju i s roditeljima kako bi vidjeli do koje granice ima smisla ići.” U intervjuu koji je nedavno dao za jedne dnevne novine naš teniski as Goran Ivanišević kaže: “Otac me odveo u tenisku školu, ali nije on poslije gurao mene, nego ja njega.” Dodaje kako je očeva žrtva bila izuzetno velik teret za njega kao 14-godišnjaka. Premda je bio odličan u svojoj generaciji, bio je svjestan da ne postoji jamstvo da će biti dobar i u budućnosti da bi se isplatilo da otac napusti posao kojim se bavio 20 godina i posveti vođenju njegove karijere. “Postoji fama o preambicioznim roditeljima. Ima ih takvih, no oni nisu tako česti. Svi roditelji žele najbolje svojoj djeci, pa i oni preambiciozni. Problem je što oni nisu u stanju sagledati što je najbolje za njihovu djecu, i to im onda mora netko reći”, kaže profesorica Vlahović-Štetić. Na pitanje koliko treba biti popustljiv prema djeci odgovara da to puno ovisi o djetetu i odnosu koje ono ima s roditeljima. Kod neke djece djelovat će strategija guranja i poticanja dok će kod nekih upaliti samo ako ih se pusti. To naravno ne smije biti predugo… i opet nema univerzalnog recepta.

Što je pravi motiv
“Imati talentirano dijete nije samo po sebi dovoljno. Kad imate talentirano dijete koje ne radi, talent neće toliko doći do izražaja. Vidjet će se da to nešto djetetu ide dobro, ali neće postati vrhunski u tome bez rada i truda”, kaže Vlahović-Štetić. Kako ćemo znati je li naše dijete dovoljno uporno i motivirano da ustraje u predanom radu? Ne smijemo pri tome ignorirati činjenicu da većina naše djece živi u “pristojnim” uvjetima (nisu gladni, žedni, bosi); u vremenima kada je općenito motivacija upitan pojam jer je puno toga dostupno. Mediji nas nažalost uče da na lagan način dijete može postati zvijezda nekog realityja. “Razvoj motivacije kod darovite djece je poseban problem”, ističe profesorica Vlahović-Štetić. “Djeca prvo krenu u nešto jer su znatiželjna pa vide da im to ide i da im je to lako. Onda se tom aktivnošću bave neko vrijeme, no shvate da su došli do razine kada je potrebno uložiti više truda da bi se napredovalo. Katkad posustanu i ne da im se više pa im je upravo u tim osjetljivim trenucima potrebna potpora. Ne presing, nego potpora roditelja koji će ih potaknuti na rad. Treba jasno djetetu reći da dalje neće bez truda. Kada prođe to kritično razdoblje, dijete vrlo često vidi da napreduje i tada dobije dodatan poticaj. Postoje trenuci kad je iz djetetove perspektive potrebno uložiti više truda nego što mu se hoće, ali onaj tko je stručnjak u tom području, može predvidjeti hoće li taj trud rezultirati stvarnim uspjehom ili je ulaganje uzaludno. Ako se isplati, onda dijete treba motivirati na različite načine.” No što dijete godinama motivira da funkcionira, vježba svakodnevno po nekoliko sati sviranje klavira ili jedne te iste pokrete u sportskoj dvorani dok se njegovi vršnjaci bezbrižno igraju? “Mene motivira sve što je vezano uz violončelo, pa tako i druženja i seminari na kojima sviram s drugim muzičarima”, kaže naša mlada talentirana glazbenica Latica Anić. Bornu Ćorića, našu tenisku nadu, motiviraju rezultati koje postiže. Iza svega toga krije se velika ljubav prema onome što rade.

Uloga društva i institucija
“Bilo bi dobro i poželjno da glazbene škole i sportski klubovi imaju više psihologa koji će raditi s djecom i pomagati im”, dodaje profesorica Vlahović-Štetić. “I to ne s već formiranim sportašima, već mladima koje će poticati na razvoj talenta i pomagati im u trenucima krize.” Nažalost, djeca su vrlo često prepuštena vlastitim i inicijativama svojih roditelja, kaže sociolog Boris Jokić s Instituta za društvena istraživanja. Trenutni društveni kontekst ne nudi dovoljnu podršku i infrastrukturu kojom bi se potencijali talentirane djece razvijali i iskoristili. Naš cjelokupni sustav usmjeren je na zamišljenoga prosječnog pojedinca. No bez obzira na nepostojanje sustavnih rješenja potrebno je istaknuti da brojni entuzijastični nastavnici, stručni suradnici, vrijedno rade s talentiranom djecom. Ipak, budućnost Hrvatske, kao i svake druge države, izravno ovisi o tome kako u okviru obrazovnog sustava skrbi za pojedinačne potrebe i potencijale sve djece, a posebice talentirane. I dok bude tako, uspješne sportaše ili umjetnike ipak ćemo brojiti samo na prste jedne ruke. I ponosit ćemo se njima kada ostvare rezultate za pamćenje i “prisvajati” njihov uspjeh, pitajući se zašto tako talentirana nacija kao što su Hrvati nema više sličnih. Svi se radujemo i divimo uspjesima Ivice i Janice, Blanke i Zeca, no koliki je broj onih koji su se negdje putem “izgubili”. Ako im je to čime su se bavili pomoglo da postanu bolji ljudi, marljivi i disciplinirani, uspješni u poslu kojim su se odlučili baviti – cilj je postignut.

U budućnosti se vidim samo kao violončelistica

Latica Anić mlada je splitska violončelistica, studentica prve godine Muzičke akademije u Zagrebu u klasi prof. Valtera Dešpalja. Tek joj je 16 godina pa usporedno završava i srednju Školu primijenjenih umjetnosti i dizajna, u kojoj pohađa glazbeni razred. Sviranjem violončela počela se baviti već sa sedam godina iako se nitko u obitelji nije bavio glazbom. U impresivnoj biografiji Anić je nanizala brojne nagrade, pa je tako, među ostalim, na državnim natjecanjima 2006., 2008. i 2010. najbolje ocijenjena natjecateljica u svim kategorijama violončelista, uključujući osnovne i srednje škole te akademije. Također je osvajala nagrade na međunarodnim natjecanjima, nastupala u inozemstvu, a prvi cjelovečernji recital održala je s nepunih 12 godina. Iako profesionalno bavljenje klasičnom glazbom iziskuje potpunu prednost i disciplinu pa dnevno vježba najmanje šest sati, ipak nikad nije pomislila odustati. “Talent je, prema mom mišljenju i iskustvu, ključan za uspjeh, ali bez potpune posvećenosti i rada on ne može u potpunosti doći do izražaja. Ako imaš talent i ne radiš dovoljno, ništa od uspjeha”, smatra Latica. Kada je u pitanju motivacija, priznaje da je motivira “sve pomalo”. “Izuzetno je važno imati dobrog profesora i mentora. Mene zapravo motivira sve što je vezano uz violončelo, pa tako i druženja i seminari na kojima sviram s drugim muzičarima. Kada razmišljam o budućnosti, ne mogu se zamisliti nikako drukčije”, kaže Anić. Uz svakodnevno naporno vježbanje, kako ističe, treba usporedno pohađati nastavu na fakultetu, polagati ispite i dovršavati srednju školu. Osim toga barem nekoliko sati na dan mora odvojiti za bavljenje fizičkim aktivnostima. “Sviranje zahtijeva dosta fizičke snage pa nama violončelistima prvo stradaju ruke i leđa. Zato barem nekoliko sati dnevno treba vježbati”, kaže Anić, no naglašava kako unatoč svemu tome nema osjećaj da je u usporedbi s vršnjacima zakinuta. “Nikada se ne osjećam kao da sam se nečega bitnog odrekla, glazba mi je najvažnija”, tvrdi Anić. U njezino bavljenje glazbom puno su uložili i roditelji. “Svaki dan voze me na satove, a brojni seminari u inozemstvu, natjecanja, instrumenti, žice i note jako puno koštaju. Primala sam stipendije Grada, ali državnu stipendiju je jako teško dobiti jer istodobno morate imati odlične ocjene u obje škole, što je, ako ste u potpunosti posvećeni postizanju izvrsnih rezultata u glazbi, gotovo nemoguće”, priznaje Anić. Karijeru će nakon završetka akademije vjerojatno nastaviti u inozemstvu. “Nije mi cilj ostati u Hrvatskoj jer ovdje neću moći ostvariti svoje planove”, zaključuje Anić.

Moj cilj je svjetski Top ten

Borni Ćoriću tek je 14 godina, a već je pravi teniski profesionalac. U svojoj karijeri nanizao je mnogobrojne pobjede, u Hrvatskoj nema prave konkurencije u svojoj generaciji, već je bio u finalu dvaju najjačih svjetskih turnira Orange Bowla i Nike Tour Mastersa koji je i osvojio. Već igra juniorske ITF turnire jer, kako sam kaže, oni su “najlakši” put da ostvari svoj cilj: da sa 19 godina uđe u svjetski top 100. “Tenis sam počeo trenirati s pet godina”, kaže Borna, “Mario Ančić je tad počinjao, a Ivanišević već igrao, i dok sam ga gledao kako osvaja Wimbledon, oduševio sam se. Tata je rekreativno igrao i ne mogu reći da me nešto naročito poticao. Zapravo je od početka to bila moja želja.” Iako treninzi traju i po nekoliko sati na dan, Borna kaže da se stigne posvetiti školi jer trenira nakon nastave. Budući da dosta izostaje zbog putovanja i turnira, sretan je što nastavnici imaju razumijevanja: “Ne mogu reći da učim redovito, ali učim prije testova i mogu odgovarati po dogovoru pa to olakšava stvar.” Iako zvuči skromno, njegovi rezultati daleko su iznad skromnih. To je prepoznao i IMG, svjetska menadžerska tvrtka koja se, između ostaloga, bavi i praćenjem teniskih talenata. IMG pokriva najveće svjetske tenisače poput Federera i Nadala. Od prvih 10 njih osam je potpisalo ugovor s IMG-om, a Borna ga je potpisao već sa 12 godina. “To je veliko priznanje i poticaj za dalje, ali i velika mogućnost za mladog sportaša jer omogućava pokrivanje troškova za opremu i brojna putovanja na turnire”, kaže otac Damir. Od brojnih osvojenih nagrada najdraži mu je “Tarbes” – neslužbeno svjetsko prvenstvo do 14 godina na kojem je finale igrao kada mu je bilo 12. Vjerojatno bi popis osvojenih turnira bio i veći da ga lom zgloba, ozljeda koja je iziskivala operaciju, nije udaljila s terena gotovo sedam-osam mjeseci. Jedva je čekao da se vrati i ponovno počne trenirati jer kaže da mu trening nikada teško ne pada: “Kada dođem s treninga, katkad mi se i ne da učiti. No kada se i dogodi da mi se baš ne da trenirati, pomislim na rezultate i dobijem inspiraciju.” Nađe se vremena i za društvo i izlaske. Voli i druge sportove, osobito stolni tenis, u posljednje vrijeme i biljar za koji kaže da mu se uvukao pod kožu i da bi se sigurno “bavio” njime da ne trenira tenis. U svemu su mu najveća podrška roditelji i trener koji ga utješe i pomognu da riješi neki problem, smire ga savjetom jer se kao “emotivac” zna često naljutiti – “jer je želja za pobjedom jaka”. Uzor mu je Nadal, ali ga fascinira i Novak Đoković koji mu je čak poslao i poruku podrške preko Facebooka. Cilj mu je biti top 10, i to, kako sam kaže, dok je još mlad!