Japanski menadžeri dobivaju džeparac od - svojih supruga!

EPA EPA

Kaže se da Japanac počinje dobro zarađivati tek nakon 50. godine života i to je razlog zašto su oni zemlja “sijedih turista”.

Piše: Marina Čulić Fischer, Dialog komunikacije

Jedna od svakako najegzotičnijih destinacija koje sam posjetila bio je Japan. Za mene je neka zemlja egzotična ako se jako razlikuje od moje domovine. A Japan je u svakom smislu miljama daleko od Hrvatske.Kako sam u Japanu boravila poslovno, prvo me je fascinirala njihova točnost, preciznost i profesionalnost. Uz to, izvrsni su domaćini i jako paze na protokol. Danima sam pokušavala savladati sve kutove naklona prilikom pozdrava, jer oni ovise o poslovnoj hijerarhiji i međusobnim odnosima. Jedno sam zapamtila: Japance nikada ne grlite (što ne znači da svog domaćina na rastanku nisam zagrlila, ali sam ga prije upozorila što ću učiniti, da ne bih proizvela neku strašnu reakciju. Izdržao je zagrljaj s osmjehom :). Zanimljiv je i protokol vezan uz izmjenu poslovnih posjetnica: kada poslovnom partneru dajete svoju posjetnicu, morate se nakloniti, pogledati ga u oči i predati mu je držeči je s obje ruke u visini očiju, slovima okrenutu prema njemu, tako da odmah može pročitati vaše ime i funkciju. Kada ste to obavili sa svoje strane, isto se ponavlja s njegove strane. Od Eduarda Tripkovića-Katayame, voditelja ureda Hrvatske turističke zajednice u Tokiju, čula sam da je slična situacija i u pisanoj komunikaciji: potrebni su dugi uvodi i laskanja prije nego pređete na stvar, kao i izmjena mnogo email poruka prije nego dođete do konkretnog dogovora.

Poslovna filozofija kaizen

Ipak, japansko je gospodarstvo jedno od najrazvijenijih i najučinkovitijih u svijetu. Možda je razlog tome njihova poslovna filozofija kaizen. Kaizen je proces kontinuiranog unapređivanja rada, organizacije ili tehnoloških rješenja, koji se provodi u svakom segmentu posla i u svim vrstama kompanija. Radi se o strukturiranom poslovnom procesu koji sve zaposlenike vodi prema osjećaju zajedništva u organizaciji. Svodi se na to da svaki zaposlenik daje vlastite sugestije za unapređenje poslovnih procesa, a da je proces učinkovit dokazuje i podatak da usporedo s rastom sugestija po zaposlenome pada broj primjedbi potrošača na kvalitetu proizvoda. Zanimljiv je i položaj žena u poslovnom svijetu Japana. Poslovnu ženu u dobi od kasnih dvadesetih do ranih pedesetih teško ćete sresti, jer Japanke od trenutka kada dobiju djecu do trenutka kada ona odu iz kuće uglavnom ne rade. Porodiljni dopust može trajati i do 15 godina. To znači da se na žene koje su u reproduktivnoj dobi radno aktivne gleda pomalo kao na “pokvarenu robu”, jer ako rade, znači da nemaju muža i djecu. A Japan je jako tradicionalno društvo i takva situacija nije društveno prihvatljiva.

Muževi dobivaju džeparac

S druge strane, japanske supruge poslovnih ljudi drže i više od “tri kuta u kući”. To znači da im njihovi muževi prepuštaju sve financijske prihode, kojima one raspolažu za troškove kućanstva, uključujući i osobne troškove svojih supružnika, pa im tako od (njihove) plaće daju tjedni džeparac. Rekla sam vam da je Japan egzotična zemlja :)

Muškarci i žene jednako se visokoškolski obrazuju, s tom razlikom da žene uglavnom završavaju prvi stupanj visokoškolskog obrazovanja, a muškarci i prvi i drugi. Japan je egalističko društvo u kojem nema ni jako bogatih, ni jako siromašnih, nego vlada blagostanje za sve. Preko 80% Japanaca je visokoškolski obrazovano. Japanci su skromni ljudi, a Tokio je jedan od najskupljih gradova na svijetu. Zato četveročlana obitelj srednje pozicioniranog menadžera u velikoj kompaniji živi u predgrađu, u malom dvosobnom stanu i spava na tatamijima (prostirke na podu) u jednoj sobi. Kaže se da Japanac počinje dobro zarađivati tek nakon navršene 50. godine života i to je razlog zašto su oni zemlja “sijedih turista”. Putuju tek kada odu u mirovinu, ne samo iz financijskih razloga, nego i zato što, dok su radno aktivni, imaju na raspolaganju jako malo godišnjeg odmora. Zanimljiva je i njihova radna etika. U korporativnom svijetu vlada pravilo da se ne ide kući prije nego iz ureda ne otiđe nadređeni. To u praksi znači da početnici često i noće u uredima, jer im se ne isplati otići kući kasno navečer, da bi (podrazumijeva se) ujutro na poslu bili prvi. Tokio sam doživjela kao grad koji nikada ne spava, a posebno malo spavaju poslovni ljudi. Zbog toga se među njima osjeća određeno nezadovoljstvo, no Japanci se ne bune.

Većina nikada ne odlazi iz prve kompanije u kojoj su se zaposlili, a mnogi od njih, radeći i 12 sati dnevno, strpljivo čekaju penziju kako bi se odmorili. Tokyo nudi puno prilika za šoping , a najpoznatija i najskuplja šoping ulica zove se Ginza. Prosječni Japanac nikada tamo ne kupuje. Nedaleko Ginze nalazi se i jedini hrvatski restoran u Tokiju, nazvan Dobro. U vlasništvu je Japanca koji jako cijeni hrvatsku gastronomiju (i nogomet), a u njemu radi i jedan dečko iz Hrvatske, koji je u Tokyo došao na studij i konobarenjem u Dobru popravlja svoje studentske financije. Za vrijeme radnog dana Dobro je puno mladih poslovnih Japanaca, koji tu dolaze na brzi ručak iz neke od velikih kompanija koje se nalaze u blizini. Nitko na ručak ne troši više od 30 minuta. U Dobru za ručak jedu, na primjer, sarme i zalijevaju ih čajem, jer teško podnose alkohol.

Grad šoguna i gejši

Iz Tokija sam superbrzim vlakom shinkansen, koji postiže brzinu od preko 300 km/sat, otputovala u Kyoto, poznatom po “protokolu iz Kyota”, još uvijek zadnjem dokumentu oko kojeg su se svjetske sile usuglasile što se tiče smanjenja emisija stakleničkih plinova. Iako je protokolu iz Kyota istekao rok trajanja, novog dogovora još uvijek nema i zbog toga bismo svi trebali biti zabrinuti. Kyoto je sasvim drugačiji od Tokija. Manji je, zeleniji, tradicionalniji, duhovniji. Ima najviše hramova od svih japanskih gradova, nekadašnje je sjedište japanskih šoguna i stoljećima je bio glavni grad Japana i careva rezidencija. Posjetila sam najpoznatiji Zlatni paviljon Kinkaku, hramove Jishu, Rokuon-Ji i Kiyomizu, dvorac Nijo i Muzej kimona. Posebno me se dojmio tradicionalni restoran koji, uz nadoplatu od 3000 USD, nudi mogućnost da vas pjesmom, plesom i sviranjem na tradicionalnim japanskim instrumentima zabavljaju gejše. U cijelom Japanu danas ih živi ukupno 70 i sve žive u Kyotu, u četvrti Gion. Od hrane preporučam sve iz Teppanyaki kuhinje, sve iz bogate ponude plodova mora i krave iz Kobea, koje se za života masira i daje im se da piju pivo, kako bi, jednom kad su poslužene, imale specifičan okus. Od tekućih okusa preporučam zeleni čaj, miso juhe, topli ili hladni sake i vino od šljive. Japanke ne piju alkohol, kako bi sačuvale ljepotu i zdravlje.

Tekst je objavljen u prilogu Exclusive.

Komentari (5)
  • DevetDoPet
    DevetDoPet 21:03 30.3.2013.

    Zanimljiv clanak, al nije bas istinit. Srednje pozicioniran manager koji zivi sa suprugom i dvoje djece u malom stanu u predgradu je ili jako los ili jako skrt. Kao i u svim gradovima na svijetu cijene stanova variraju ovisno o lokaciji. I u Zagrebu mozete kupiti stan po 5000 eura kvadrat, ali mozete i po 1200. Tokyo nudi i skupe i jeftine stvari. Recimo kava i caj u restoranu “Dobro” koji je spomenut u clanku stoju 200 Yen, sto je oko 13 kn. Za centar Tokya ne djeluje preskupo. To sto japanci ne piju za vrijeme pauze za rucak ne znaci da ne vole popiti, vec se ne smiju vratiti pripiti na posao. Predvecer se vecina zaposlenih, sa sefovima na celu upucuje u restorane. Tada zasigurno uz rostilj ne piju caj!

  • Pero7
    Pero7 18:43 30.3.2013.

    " REPROGRAMIRANJE U TJEKU

    ZOMBIJI SU MEĐU NAMA ":

    http://danas.net.hr/znanost/nasom-voljom-seksipilom-i-voznjom-mogu-upravljati-nametnici [danas.net.hr]

    u Japanu već počelo

  • miami
    miami 16:08 30.3.2013.

    Mi smo, ovdje u Međimurju , najsličnije Japankama po pitanju novaca i muškaraca…

    Znate , po ono narodnoj , gdje Međimurke skrivaju novce. NIGDJE. Stave na stol i
    vele mužu: ..Pipni, ako vupaš !

Pogledaj ostale komentare na temu
Samo registrirani korisnici mogu komentirati
Nemaš korisnički račun? Registriraj se ovdje! Prijavi se ovdje!