Biste li povjerovali tvrdnji da šefovi imaju niže razine stresa od svojih zaposlenika? Da vam je to itko rekao onako usput, a ne da je to pokazala studija koju su proveli znanstvenici s Harvarda i Stanforda. Tako je, čini se, poznata Shakespeareova tvrdnja da je najteže okrunjenoj glavi – netočna. Istraživanje, koje je objavljeno u stručnom časopisu Proceedings of the National Academy of Sciences, vodili su James Gross, profesor psihologije na Sveučilištu Stanford, i Jennifer Lerner, profesorica javne politike i menadžmenta s Harvarda, a ono je pokazalo da su vodeći položaji izravno povezani s manjom razinom stresa. Stručnjaci sa Stanforda i Harvarda analizirali su količine kortizola, hormona stresa, kao i osjećaj razine anksioznosti sudionika istraživanja u skupini koja nije često predmet studija – vojnih dužnosnika. Doduše, autori su i sami rekli da je teško utvrditi razinu stresa jer razina kortizola i anksioznosti nisu automatski povezani, ali da su otkrili da oba čimbenika ukazuju na to da su šefovi pod manjim stresom te da im je stres manji što imaju veće ovlasti.

Pametni i sretni

Još jedna studija, odnosno njezini rezultati mogli bi se jednako tako činiti pomalo čudnima. Studija tvrdi da su ljudi s nižim stupnjem inteligencije češće nesretni od pametnijih osoba. Istraživanje u kojem je sudjelovalo 6870 ljudi pokazalo je da je nizak stupanj inteligencije često povezan s manjim prihodom i slabijim mentalnim zdravljem, što pridonosi nezadovoljstvu, objavljeno je u stručnom časopisu Psychological Medicine. Treba li to značiti da živimo u svijetu u kojem nas samo materijalno može učiniti sretnima? Svaka era ima svoju znanost jednakosti i razlika, svoju biologiju, ideologiju i ideološku biologiju, što nas tjera na dodatna razmišljanja i skepsu. Povijest je pokazala da ono što se danas smatra dobrom znanošću sutradan može postati loša znanost. Primjera ima nebrojeno. Godine 1982. objavljeno je "senzacionalno" otkriće dr. Beana da je corpus callosum, vlaknasti konektor polovica mozga, a posebice jedan njegov dio poznat kao splenium, veći u žena. Ova studija, koju će masama ubrzo rastrubiti časopis Newsweek, ne tvrdi da su žene intelektualno superiornije (ideja koja nikada nije bila promovirana u analima cjelokupne ljudske povijesti), nego da se ženska populacija s većim CC-om može pohvaliti boljom komunikacijom između polovica mozga, što je u Newsweeku bilo zgodno prevedeno kao "ženska intuicija". Zatim je studija muškaraca i žena u Koreji pokazala da je ta dosadna stvarčica ipak veća u muškaraca. Potom je neka druga studija pokazala da nema razlike u veličini.

Zdrav razum ili vjera

Uslijedile su druge studije: malo veći, malo manji, otprilike isti, nema razlike. Godine 1997. Bishop i Walsten, autori pregleda četrdeset devet studija o corpus callosumu, zaključuju: "Rašireno uvjerenje da žene imaju veći splenium od muškaraca i da zbog toga drukčije razmišljaju nije održivo." Neki pametnjaković koji žustro propagira vlastitu vrstu pseudoznanosti nazvao je CC "brižnom membranom mozga". Ne vjerovati ili barem sumnjati u ljude u bijelim kutama koji svoja otkrića temelje na mjerljivim faktorima kao što su mikroskop, štakori, kompjutori i/ili ljudi može se pokazati pomalo pretencioznim. S druge strane još je Descartes tvrdio da ništa na svijetu nije tako rasprostranjeno kao zdrav razum jer svatko misli da ga ima dovoljno. Zašto mu na kraju krajeva ne bismo vjerovali? Ili barem svojem zdravom razumu.