Toni Raić prvi je hrvatski farmer koji se uz uzgoj prvoklasne junadi odlučio na novi iskorak, potpuno suprotan poslu kojim se bavi gotovo 20 godina. Polovicom studenoga postao je većinski vlasnik drvnog kombinata Brestovac iz Garešničkog Brestovca, koji u svom portfelju ima tvornicu namještaja i parketa te pilanu i zapošljava 750 radnika. Dok mnogi pojedinci višak kapitala ulažu u trgovačke centre, elitne nekretnine, turizam ili slične projekte Raić hrabro ulazi u drvnu industriju koja je, baš kao i stočarstvo, pritisnuta mnoštvom složenih problema. Kratko i samozatajno kaže da ga “proizvodnja oduvijek privlači”, i to je ključni motiv najnovije poslovne odluke.

Elektrotehnika i junad
Uvjeren je da razvoj koji je postigao u stočarskoj proizvodnji, a stado je povećavao sa tristotinjak na 4500 grla godišnje isporuke, može preslikati i na Brestovac. Svjestan je iskušenja i problema što ga očekuju, no volje i entuzijazma ne manjka. Oduvijek je volio izazove, dodaje. Na upit može li tov junadi osigurati novac za kupnju kombinata, jer hrvatski farmeri stalno tvrde da su na rubu propasti, Raić odgovara da je novac za Brestovac dijelom namirio iz zarade od uzgoja junadi, nešto je potpomogla i šira obitelj, a ostatak su krediti. Mnogi su ga pokušali odgovoriti od ulaska u ovu poslovnu avanturu, no odlučio je ustrajati u svojoj ambiciji. “Mislim da se mogu nositi sa svim problemima jer, vjerujem da će i za tu industriju uskoro osvanuti bolji dani”, optimističan je Raić. Uzgojem junadi, ovaj 42-godišnjak (kaže, sretno je oženjen i ponosni otac troje djece) počeo se baviti 1987. u rodnim Laktašima, nadomak Banja Luke. Diplomu iz elektrotehnike odložio je u ladicu, prednost je dao tovu junadi. I tada je ušao u nepoznato, ali s neizmjernom voljom. Uz potporu roditelja izgradio je prvu farmu. Napominje, otac je bio “gastarbajter” i to je olakšalo start. “Početak je bio skroman”, prisjeća se Raić. Sve što bi zaradio ulagao je u stado i farmu budući da je izvoz u to vrijeme postajao sve interesantniji. Imao je u tovu i do 360 junadi, što je za ondašnje prilike ograničeno dopuštenog obiteljskog gospodarstva u još uvijek žilavom socijalizmu bilo vrlo respektabilno imanje. Premda je njegova farma bila na bosanskoj obali Save, podmladak za tov, hranu i repromaterijal nabavljao je u Hrvatskoj. Gotov proizvod također je obrađivan u hrvatskim klaonicama koje su raspolagale izvoznim brojevima za tržišta zapadnoeuropskih zemalja. Zbog izvrsna baby beefa iz Raićevih tovilišta talijanski su gurmani s nestrpljenjem isčekivali dolazak hladnjača, prepunih prvoklasne junetine. Dogodio se ratni vihor. U neviđeno je otpuhao ne samo vrlo solidnu imovinu nego i mnoge planove. I on se našao među izbjeglicama. Ušteđevina koju je uspio skriti, ali i poslovna partnerstva stečena prethodnih godina s ove strane Save, pomogla su da se nevolja izbjeglištva lakše savlada.

Obećana zemlja
U potrazi za novim životom 1992. skrasio se nadomak Bjelovara, gdje je samo godinu dana kasnije izgradio farmu. “Stigao je u obećanu zemlju”, tako Raić danas opisuje svoju odluku. Unatoč nemalim problemima, s kojima se još uvijek dnevno suočava u poslovanju, voli naglasiti da Hrvatsku doista smatra obećanom zemljom. Ona to može postati za sve koji imaju puno volje i upornosti, više nego novaca, uvjeren je Raić. Bjelovar je izabrao iz nekoliko razloga. Poslovao je s mnogim pojedincima iz tog kraja. Osim toga, ni zemlja nije bila preskupa, za iste novce dobio je više hektara nego u okolici Zagreba. Od dolaska u Bjelovar tržištu godišnje isporuči 4200-4500 grla. Glavnina, 95 posto junadi završi na domaćem tržištu. Raić s optimizmom gleda na budućnost. Vjeruje da junetina opet može postati velika izvozna stavka, koja bi mogla smanjiti današnji minus u robnoj razmjeni. Samo da državna administracija ima više sluha. Juneće meso je deficitaran proizvod u Europskoj uniji i značajno skuplji nego kod nas. Ove je godine EU imala manjak junetine, procijenjen na 800 tisuća tona. Za 2007. očekuju da će uvoz dostići milijun tona. “Ne treba previše biti mudar za vidjeti neiscrpne izvozne šanse”, smatra Raić. “S novim farmama mogli bi zadržati i demografsku sliku ruralnih područja. Međutim, nemamo precizne podatke ni o broju plotkinja ni o njihovim sortama. Krajnje je vrijeme da se zaustavi opća devastacija u govedarstvu”, opominje. Ilustrira: “U Austriji jedna tročlana obitelj ima jednu kravu dok u Hrvatskoj čak sedam tročlanih obitelji nema jednu kravu”. Švicarska ili Austrija znaju kakav je multiplikator govedarstvo prema ukupnom gospodarstvu i zato forsiraju uzgoj junadi. Farmerima daju i do sedam vrsta poticaja. Od lokalne preko državne do EU razine svi se utrkuju tko će farmere više poduprijeti, ne bi li ih motivirali za maksimalnu proizvodnju. Otkriva da je unatrag dvije godine i on ostvarivao višak prihoda i usmjeravao ih u razvoj. Potom su problemi eskalirali, uvoz jeftinog mesa dvojbene kakvoće skresao je i njegove i planove ostalih farmera. Raić upozorava da je sve manje i mogućnosti i motiva za daljnja ulaganja. Predsjednik je i nacionalne udruge Baby beef, problematiku koja tišti hrvatske farmere, drži u malom prstu. “Cijena junadi danas je niža nego u trenutku kada je aktualna Vlada, u prvoj godini mandata, posljednji puta intervenirala u otkupu tržnog viška. Maksimalna cijena kreće se do 21 kunu, a Vlada je intervenirala nakon što je cijena pala na 21,5 kunu”, podsjeća i dodaje da još nisu isplaćeni poticaji. Dobili su tek za pola godine, i to 70 posto od ukupnog iznosa.

Kada će stići ostatak, farmeri ne znaju. Ne stignu li uskoro udruga Baby beef Vladi šalje prijedlog o međusobnom prebijanju dugova. Država farmerima automatizmom obračunava kamate na sva dugovanja dok oni nemaju ista prava unatoč višemjesečnom kašnjenju poticaja. Raić na farmi zapošljava 25 radnika i svi su prijavljeni na neodređeno. Iako je riječ o doista teškom poslu nema fluktuacije. Plaća je iznad prosjeka grupacije, otišla su dva-tri radnika, što svjedoči njihovo zadovoljstvo. Premda je farmu već sada potpuno pripremio za sve obveze i izazove koje donosi članstvo u EU, obzirom na složene uvjete poslovanja u domaćem stočarstvu, do ulaska Hrvatske u EU neće povećavati stado, otkriva Raić.

Izvoz i lobiji
Kaže, slušao je predavače, bio u Bruxellesu. “Svi ponavljaju moramo biti jedan tim, od poljoprivrednika preko medija do državne administracije, no još nema tog konsenzusa. Nadmoćniji su sitni interesi pojedinih lobija i grupacija. Imaju plodno tlo, nažalost”, ne skriva gorčinu Raić.“Uprava za veterinarstvo čini sve da određeno meso prijeđe granicu umjesto da poduzme sve da određeno meso ne prijeđe granicu i time zaštite i potrošače i domaću proizvodnju”, opominje i ilustrira nedavnom slikom na EU granici. Veterinar je “u nevidljivim tragovima, doslovce moglo se tek slutiti ima li je ili nema, navodno našao kičmene moždine u jednom milanskom rezu”. I cijelu je pošiljku vratio u Hrvatsku. Zbog manjka junetine doma farmerima nije dopušten veći izvoz iako meso koje šalju u EU ima tri puta veću cijenu od junetine koja se uvozi na hrvatsko tržište, kaže Raić i upozorava da hrvatski farmeri nisu zadovoljni ni novim Zakonom o veterinarstvu. Za razliku od EU gdje je sve podređeno proizvodnji mi ustrajno izmišljamo brojne fiktivne obveze i račune koji terete isključivo proizvođače te izravno potiču rast crnog tržišta.

Struka kroji budućnost Brestovca

Brestovac će dogodine obilježiti 80 godina rada. Temeljni kapital tvrtke iznosi 51,8 milijuna kuna. Uz pilanu i parkete proizvodi i masivni namještaj iz hrastova drveta. Oko 55 posto asortimana odlazi u izvoz, ostatak se proda na domaćem tržištu. “U proteklim godinama kombinat nije uprskala nijedna afera, čak ni s isplatama plaća”, tvrdi Raić. Nakon preuzimanja kombinata nije krenuo u promjene, pa ni pomicanje kadrova. Najavljuje da će učiniti sve da nitko ne izgubi posao. No, hoće li baš svi zadržati sadašnja radna mjesta to ne može jamčiti jer, restrukturiranje se mora provesti. Glavnu riječ imat će struka, angažirat će vrhunske znalce s nekoliko fakulteta, čija će zadaća biti osmisliti razvojnu strategiju Brestovca.

Poticaji nisu motiv za bavljenje stočarstvom

U vrijeme posljednjeg velikog prosvjeda hrvatskih farmera Raić je prozvan kao najveći korisnik državnih poticaja. Spominjalo se da je za 2005. naplatio dva milijuna kuna. Na takve primjedbe Raić uzvraća da zbog realnije slike stanja poticaje koje je dobio za 2005. treba staviti u paralelu s iznosom PDV-a koji je on lani uplatio državi. “PDV plus ostale obveze nije bilo manje nego više od dva milijuna kuna”, kaže i dodaje da je bolja ilustracija podatak o cijeni koju plaća za usluge veterinarskog servisa, što godišnje iznosi više od dva milijuna kuna. “Poticaji su dobrodošli, ali nisu motiv za bavljenje stočarstvom”, ističe i spominje, farmer u EU koji godišnje utovi junadi koliko i on naplati najmanje 1,3 milijuna eura.