Dok Hrvatska još uvijek nije donijela novi zakon o medicinski potpomognutoj oplodnji (MPO) već je na snazi zakon iz prošlog stoljeća, SAD i neke zemlje Europske unije su od trgovanja jajnim stanicama i spermijima napravile pravi biznis postavši destinacija brojnim parovima koji ne mogu prirodno začeti dijete. Plodove nove industrijske grane ne samo poduzetnici koji su u njoj, već i tisuće roditelja, a mediji su joj već našli i prikladan naziv, “oplodni turizam” (fertility turism). Internet je za to dušu dao. Brojne klinike koje obavljaju oplodnju ne samo od donirane sperme, već i od jajašaca, potencijalne korisnika zovu online oglasima koji prikazuju trudničke trbuščiće i dražesne bebe, a preko mreže se mogu kupiti i zamrznute stanice za stvaranje novog života. Američke banke sperme ili jajašaca potom ih šalju u kliniku gdje će se obaviti oplodnja. Belgija, Španjolska i Grčka, zahvaljujući liberalnim zakonima i bogatim bankama spolnih stanica najpopularnije su destinacije Europljana, ali i Amerikanaca kod kojih je postupak mnogo skuplji. Barcelona je, primjerice, glavna destinacija neplodnih Britanaca. Na naslovnici Instituta Marques u Barceloni hvale se najvećim programom donacije jajašaca u Španjolskoj, bez lista čekanja i više od 400 davatelja, te podatkom da je stopa začeća u njihovoj klinici 93 posto. Donatorice se u takvim klinikama plaćaju između dvije i tri tisuće eura. Zanimljivo je da u ovom slučaju upravo načelo profita, iako naizgled nemoralno kad je u pitanju stvaranje novog života, glavni osigurač velikog broja davatelja, odnosno uspješnih začeća. Primjer je Francuska koja svojim davateljima ništa ne plaća, pod devizom da je plaća zadovoljstvo zbog pomoći budućim roditeljima. Rezultat je duboka kriza sustava potpomognute oplodnje, duge liste čekanja i brojne žene koje “po bebu” idu u susjednu zemlju. Dakako, bioetičari upozoravaju na pojačan oprez prilikom svakog takvog trgovanja, odnosno pomnu provjeru davatelja. Osim što ne isključuje određeni rizik, putovanje po trudnoću mogu si priuštiti samo oni koji to mogu platiti, što je svakako diskriminatorno, i zapravo bi vlade svake zemlje trebalo natjerati na razmišljanje.

U Hrvatskoj već više od dvije godine nema ni jedne raspoložive doze sjemena za donaciju zbog toga što je rapidno smanjen broj davatelja, najvjerojatnije stoga što spermu mogu dati samo zdravi očevi najmanje dvoje djece te zbog skupoće analize sjemena. Dvije banke sperme zjape prazne, iako prema podacima struke godišnje postoji potreba za približno 400 donacija bilo sjemene bilo jajne stanice. U udruzi RODA iznose podatak da Hrvatski zavod za zdravstveno osiguranje svake godine potpisuje sve manji broj ugovora s bolnicama u kojima je moguće obaviti postupak medicinski potpomognute oplodnje – 2005. godine potpisano je 1700, a prošle godine samo 1400 ugovora, kao da se broj osoba s problemom neplodnosti statistički rapidno smanjuje. Prošle godine sa splitskom bolnicom nije sklopljen ni jedan ugovor što znači da cijela Dalmacija dolazi na postupke u Zagreb ili, zbog dugih lista čekanja koje su nužna posljedica takve zdravstvene politike, u inozemstvo. Sudeći po raspravama na forumu iste udruge, Hrvatice po svoje bebe sve češće odlaze u Sloveniju, u Opću bolnicu Maribor u kojoj je, prema tvrdnjama forumašica, stopa uspješnog začeća viša nego u hrvatskim klinika, a postupak se plaća oko 600 eura. Udruga RODA ovih se dana oštro okomila na izjave ministra zdravstva Nevena Ljubičića koji je nedavno kazao da postoji mogućnost kopiranja konzervativnog talijanskog zakona koji regulira pitanje potpomognute oplodnje, te iznio bojazni domaće struke da donacija jajnih stanica omogućuje manipulaciju. Rode upozoravaju da je restriktivan talijanski zakon dovodi u opasnost zdravlje žene, smanjuje postotak uspjeha postupka za četvrtinu, te poskupljuje liječenje zbog većeg broja postupaka i većeg broja vrlo rizičnih višeplodnih trudnoća. Podsjećaju također da su i sami Talijani shvatili da je zakon loš, te da su ga pokušali referendumom promijeniti, no referendum je propao radi apatije birača.