Dvadeset godina nakon raspada Jugoslavije i Sovjetskog Saveza, Europa je u podjednakoj mjeri poprište integracije i fragmentacije. Na već izmrvljenom europskom kontinentu moglo bi idućih desetljeća niknuti još desetak država, jer toliko je naroda koji imaju nacionalni identitet, ali ne i nezavisnu državu. Samo bi Španjolska mogla Europi podariti tri nove države – Baskiju, Kataloniju i Galiciju, čije se nogometne reprezentacije već godinama pripremaju za samostalnost, kao hrvatska momčad u jesen 1990.

U Ujedinjenom Kraljevstvu, odlasku se bliži Škotska, dok Sjeverna Irska čeka da katoličko i protubritansko stanovništvo stekne većinu. Belgija bi se mogla raspasti na Flandriju i Valoniju, dok bi Bretonci bili najsretniji da se odvoje od Francuske. U Kanadi su pak etnički Francuzi u Quebecu ti koji priželjkuju samostalnost, za čime još više žude Saharci u Zapadnoj Sahari, službeno u okviru Maroka, te Tibetanci u jugozapadnoj Kini.

Promotrimo li europski kontinent, uočavamo da se na njemu nalazi više država po kvadratnom kilometru nego na bilo kojoj drugoj kopnenoj masi. Na području veličine Kine natiskala se 51 država, pribrojimo li djelomično priznato Kosovo te države koje svojim zapadnim dijelom ulaze u Europu, kao što su Turska i Kazahstan.

Od postojećih europskih država, Španjolska najviše nalikuje na bivšu Jugoslaviju – multietnička zajednica s centralom (Madridom) smještenom izvan najbogatije regije (Katalonije) te s regijom obilježenom islamskim utjecajem (Andaluzija).
U Španjolskoj čak i područja koja ne nastanjuje posebna etnička grupa, poput Aragona i Andaluzije, imaju jači regionalni identitet od državnog. Nogometni navijači u andalužanskim gradovima katkad ističu transparente s natpisom “Al-Andalus, nuestra identidad” (Andaluzija, naš identitet), koristeći se arapskim nazivom za svoju regiju. Preselimo li se u etničke pokrajine, nailazimo na snažne težnje nezavisnosti, koje su jače u Baskiji i Kataloniji nego u Galiciji.

Baskija je u Španjolskoj ono što je u Jugoslaviji bilo Kosovo – autonomna oblast koju nastanjuje narod bitno različit od svih ostalih u državi. Baski su možda najstariji europski narod, čiji jezik – euskera – ne pripada nijednoj jezičnoj obitelji na svijetu i koji su se uspješno odupirali romanizaciji i hispanizaciji. Razlika od Kosova je u tome što je Baskija jedna od tri gospodarski najrazvijenije regije u državi.

Baskijski je nacionalizam ojačao u vrijeme diktature generala Francisca Franca, koji im je grubo gušio sva nacionalna prava, uljučujući jezik i autonomiju. Baski su reagirali osnivanjem terorističke organizacije ETA (pandan irskoj IRA-i), koja je u pola stoljeća djelovanja ubila 820 ljudi. Nakon hapšenja dobrog dijela kadrova i gubitka potpore u samoj Baskiji, ETA je prošle godine proglasila kraj oružane borbe.

Baskijski nacionalisti minimalno potražuju nezavisnost na području današnje autonomne oblasti Baskije, a maksimalni zahtjevi obuhvaćaju susjednu Navarru, s velikim udjelom Baska u populaciji, te komadić južne Francuske s baskijskom većinom.

S obzirom na izuzetno visok stupanj autonomije i nacionalnih prava unutar demokratske Španjolske, pitanje je koliko bi Baskima u nezavisnoj državi bilo bolje. Slično se pitanje može postaviti i u vezi s Katalonijom, čiji je Parlament u prosincu 1989. proglasio pravo katalonskog naroda na samoopredjeljenje, a 2006. Katalonce definirao kao naciju. Naime, Katalonija već uživa visoku kvalitetu života, a njen je narod – za razliku od Baska – etnički i jezično blizak ostatku države.
Industrijski i turistički naprednu regiju, koju je moguće usporediti sa Slovenijom u okviru Jugoslavije, 1516. je anektiralo Kastiljsko kraljevstvo, zadržavši je pod svojom kapom do danas, u sklopu Kraljevine Španjolske. No, nakon što je pretrpjela zlostavljanje u doba frankizma, nakon diktatorove smrti udobno živi kao država u državi, rabi katalonski jezik i ponosi se najuspješnijim sportskim klubom na svijetu, FC Barcelonom.

Usprkos pogodnostima, većina političkih stranki u Kataloniji – Convergencia i Unio, Esquerra Republicana, Solidaritat Catalana – teži odcjepljenju te se u dogledno vrijeme može očekivati referendum o tom pitanju. Problem katalonskih nacionalista je u tome što je španjolska vlast kroz stoljeća uspjela rasprčkati etničke Katalonce u tri regije, tako da oni danas ne žive samo u autonomnoj oblasti Kataloniji, već u još dvije autonomije – Valenciji i Balearskom Otočju, čiji se stanovnici unatoč istom jeziku ne definiraju Kataloncima.

Tema potencijalne škotske nezavisnosti rasplamsala se otkad je u svibnju u Škotskoj došla na vlast Škotska nacionalna stranka (SNP), čiji je proglašeni cilj osamostaljenje sjevernog dijela UK.
Škotska se ujedinila s Engleskom i Walesom 1707. potpisivanjem Akta o Uniji, a početkom 19. stoljeća pridružila se i Irska, koja se u 20. stoljeću većim dijelom izdvojila u nezavisnu republiku.

Škotska ima svoj parlament, zakonodavstvo, obrazovanje, kulturu i običaje, sportske momčadi i nespornu granicu s Engleskom. S tim svim značajkama komotno bi mogla uskočiti u društvo nezavisnih država, no nije izvjesno da bi većina na referendumu podržala otcjepljenje. Naime, za razliku od Baskije, Katalonije i Flandrije, odnosno Slovenije i Hrvatske prije 20 godina, Škotska je siromašniji dio državne zajednice kojoj pripada. Koliko god su škotski nacionalizam i animozitet prema Englezima naglašeni, sjevernjaci ne mogu smetnuti s uma da iznadprosječan dio poreznog kolača UK-a odlazi na subvencioniranje škotskih institucija.
Uz to, u proteklih je 15 godina u UK u tijeku proces devolucije, povrata političkih ovlasti od središnje vlasti regionalnima, tako da će u perspektivi i Škotska, Wales i Sjeverna Irska imati toliko visoku autonomiju, da će Londonu ostati samo obrana, vanjska politika i monetarni sustav. No, to ne znači da netrpeljivost prema višestoljetnim neprijateljima neće rasti do točke puknuća.

Ugledni engleski novinar Colin Armitage iz Hulla navodi da su njegova iskustva u škotskoj prilično negativna, s izuzetkom glavnog grada Edinburgha, koji je zbog turističke orijentacije mekši prema južnjacima.
“Animozitet između dijela Škota i Engleza sigurno postoji. Pretpostavljam da on datira od povijesnih događanja poput opisanih u Braveheartu Mela Gibsona. Škoti gaje osobitu antipatiju prema nama i nisam se osjećao dobrodošlim ni na jednom mjestu koje sam posjetio. Uviđam da Škoti postaju nepristojni i agresivni kad god čuju engleski naglasak”, tvrdi Armitage.

Njegovo iskustvo potvrđuje Craig McNamara, prevoditelj i škotski nacionalist iz Glasgowa, koji bez krzmanja priznaje da su mu Englezi “mrski” i da ih se kloni.
“Kolonije su stvar 20. stoljeća. Škotska ima bolje uvjete za nezavisnost nego bilo koji drugi narod koji teži za državom. Nadam se da neće nezavisnost prije nas proglasiti Quebec ili Vojvodina te da ćemo se čim prije riješiti saksonskih osvajača”, zaključuje McNamara, koji poput svih Kelta Engleze naziva Saksoncima, iako su Englezi sebe krstili po Anglima, drugom germanskom plemenu, koje je u 5. i 6. stoljeću zajedno sa Saksoncima i Jutima naselilo Britaniju.

Englezi se osjećaju ugodnije u Walesu nego u Škotskoj. Velški je nacionalizam usmjereniji prema unutra tako da velški jezik (cymraeg) ima sve više govornika, preko 600.000, sedam puta više no što je govornika škotskog (gaidhlig), iako su Škoti mnogoljudniji narod. U Walesu se rijetko govori o otcjepljenju od UK i velška se skupština uglavnom bavi lokalnim pitanjima. No, tko zna kako će se Velšani postaviti ako njihovi rođaci na sjeveru proglase samostalnost i postanu poslije Irske druga nezavisna keltska država.

Belgija je uvijek bila predmet optužbi da je stvorena umjetno. Bivša sjeverna provincija Prvog Francuskog Carstva izborila je nezavisnost od Nizozemske u prvoj polovici 19. stoljeća, zadržavši temeljnu suprotnost, koja danas prijeti raspadom: podjelu na nizozemsko i francusko govorno područje. Sjeverna regija Flandrija naslanja se na Nizozemsku, ima brojnije stanovništvo i viši standard. Valonija na jugu prema Francuskoj zauzima nešto veći teritorij, ali je siromašnija i rjeđe naseljena.

Da bi se zadovoljili apetiti obaju glavnih regija, višekratno je mijenjan ustav, koji je 1993. definirao Belgiju kao federalnu državu. No, ni visok stupanj autonomije Flandrije, Valonije i Briselske regije nije donio mira između suprotstavljenih strana, već je pospješio proces raspada države. Suparništvo između Flandrije i Valonije blokiralo je politički život do te mjere da Belgija ni više od godine dana nakon izbora 13. lipnja 2010. nije uspjela formirati Vladu te zemljom upravlja premijer iz prethodnog saziva parlamenta, flamanski demokršćanin Yves Leterme, kao vršitelj dužnosti.

Prošlogodišnji su izbori donijeli relativnu većinu separatističkom Novom flamanskom savezu, kojeg valonske stranke optužuju da nastoji minirati pregovore oko sastavljanja vlade i ishoditi nove izbore, na kojima bi flamanske stranke prema predviđanjima prošle još bolje. Najveća prepreka razlazu Flandrije i Valonije je pitanje statusa treće federalne jedinice, Briselske regije, koja objedinjuje belgijski apsurd: glavni je grad većinski frankofona enklava unutar Flandrije, te ga se ne mogu odreći ni Flamanci ni Valonci.

Ako bi se bogatija Flandrija otcijepila, Europska bi se Unija nasla u bizarnom položaju da joj se glavni grad nalazi unutar nove države koja bi u početku, vjerojatno, bila izvan Europske Unije.

Način na koji će se EU postaviti prema potencijalnom raspadu Belgije bit će presedan za ostale članice Unije kojima prijeti otcjepljenje neke od regija – ponajprije Katalonije od španjolske i škotske od UK.
Pitanja koja vape za odgovorom su brojna: hoće li nova, otcjepljenjem stvorena država automatski postati članica Unije, ili će morati prolaziti kroz proces pridruživanja? U potonjem slučaju, kakvi će biti uvjeti za pristupanje? Hoće li krnje matične države (Belgija svedena na Valoniju, UK bez škotske i dr.) imati pravo veta i druge mogućnosti opstruiranja pristupanja novih članica? Dok su nove države izvan Unije, hoće li dobiti povlašteni trgovinski tretman poput Islanda, Norveške i švicarske, ili će ih EU držati na odstojanju poput Srbije?

O ovim pitanjima nedvojbeno razmišljaju separatističke snage širom Unije. I vjerojatno su sve došle do zaključka da rađanje novih malih entiteta, koji će u perspektivi imati pravo veta, ne može biti u interesu Europske Unije, jer bi to otežalo upravljanje cijelom organizacijom. Stoga je Unija, kao i UK, Španjolska ili Francuska, nedvojbeno nesklona separatističkim regijama. Tekuća zbivanja u multietničkim europskim državama zacijelo će diktirati hoće li se EU pretvoriti u savez pedesetak malih etnički definiranih država, savez koji bi imao stabilnost kuće od karata.

Dobrodošao, Južni Sudane

Jedna se nova država upravo rađa u Africi: narod južnog Sudana u siječnju je na referendumu izglasao otcjepljenje od Sudana s 98,5 posto glasova za nezavisnost. Južnjačka je vlada najavila da će 9. srpnja proglasiti nezavisnost Republike Južni Sudan, čiji su stanovnici većinom crnci koji ispovijedaju kršćanstvo ili tradicionalna narodna vjerovanja. Sudanski je diktator, predsjednik Omar al-Bašir, priznao ishod referenduma i odlazak južne regije od većinskog arapsko-muslimanskog sjevera. No, ima i jedna kvaka: sjevernjačka je vojska u svibnju okupirala granično područje Abyei, pa je izvor budućeg rata sjevera i juga osiguran za niz nadolazećih pokoljenja.