Na primjeru Meksika, koji od svoje dijaspore dobiva više od 20 milijardi dolara godišnje, Svjetska banka nudi recept kako bi srbijanska dijaspora dala veći doprinos bržem ekonomskom razvoju zemlje. Svjetska banka je utvrdila da se daleko veća učinkovitost može postići ako domaća vlast sugerira Srbijancima u dijaspori da se okupe u udruge preko kojih bi bila uspostavljena učinkovitija veza s maticom, a njihov ekonomski potencijal povećan.Srbijanska dijaspora je veoma brojna u svijetu i godišnje šalje gotovo četiri milijarde dolara deviznih doznaka. Samo u Njemačkoj živi više od pola milijuna Srba, koji u zemlju šalju 20 posto od ukupnih deviznih doznaka. Taj novac, koji najvećim dijelom ide neformalnim kanalima, odnosno mimo banaka, uglavnom je namijenjen članovima uže i šire obitelji da bi pokrili kućne proračune, dok je ulaganje u proizvodne objekte i druge djelatnosti zanemarivo. Razloga za takav odnos matice s vlastitom dijasporom ima više. Iako u vladi postoji ministarski resor za odnos s dijasporom, povezanost Srbije sa srbijanskom emigracijom veoma je slaba i svodi se na povremene susrete upriličene kod obilježavanja državnih praznika. Posljednji takav susret održan je 28. lipnja prilikom obilježavanja Vidovdana, na kojemu su iznijeti mnogi valjani prijedlozi za uspostavljanje čvrće povezanosti, ali tako se događalo i prethodnih godina, da bi sa završetkom skupa sve ostalo po starom.Jedan od razloga slabe povezanosti leži u tome što dijaspora traži veće jamstvo i sigurnost da bi pojedinci ulagali u Srbiju. Bilo je dosta individualnih pokušaja koji su završili neuspjehom, što obeshrabruje obje strane. Domaća vlast na ljude u dijaspori gleda kroz deviznu dioptriju, dok dijaspora kani sudjelovati u utjecaju na vlast u donošenju odluka koje se nje tiču. U dijaspori postoji rasprostranjeno uvjerenje prema kojemu vlast pokazuje široku susretljivost i daje veće pogodnosti drugim inozemnim ulagačima nego pripadnicima srpske ekonomske emigracije.

Iz tako sukobljenih interesa više nastaju nesporazumi nego što se uspijeva pronaći zajednički jezik.Ilustrativan je primjer dolazak Srbe Ilića, američkog državljanina, koji je došao u Srbiju s nakanom da pokrene brodski turizam na Dunavu. Kupio je stoga najveću domaću turističku agenciju Putnik, ali je brzo nastao spor kojeg je morala rješavati međunarodna arbitraža. Ilić je dobio spor i vratio se u SAD. Postoje i druga negativna iskustva koja predstavljaju kamen spoticanja u čvršćem povezivanju dijaspore i matice. Prije desetak godina iz dijaspore je stiglo sedam milijuna tadašnjih DM pomoći. Sredstva su se u međuvremenu ‘’izgubila’’ u stečajnoj masi banaka koje se nalaze pred likvidacijom. Domaća vlast dosad još nije našla za shodno da davacioma pomoći odgovori što se dogodilo s njihovim novcem.S takvim iskustvima iluzorno je govoriti o uključivanju većih financijskih sredstava i drugih potencijala kojima raspolaže dijaspora, a Srbiji su od velikog značenja i prijeko potrebna. Dijaspora vidi maćuhinski odnos prema njoj i kroz neriješeni status vojnih obveznika koji žive u inzemstvu, a nisu bili u vojsci. Događalo se u dosta slučajeva da su prilikom dolaska u zemlju uhićivani.Meksički model što ga Srbiji nudi Svjetska banka teško je primjenljiv sve dok odnos matice i dijaspore ne bude reguliran na način u kojemu će biti poštovani interesi obiju strana, što zasad nije slučaj.