Olimpijsko selo u Pekingu mjesto je na kojem ovih dana, vrata uz vrata, žive i vrlo bogati i nevjerojatno siromašni sportaši. Jedni zarađuju milijune eura godišnje, a drugi preživljavaju uz državnu pomoć.

“Menza je dobra, kreveti su OK, vlada dobar štimung”, tako Olimpijsko selo u Pekingu opisuje Dirk Nowitzki, njemački sportski multimilijunaš. U selu se susreću sportaši iz raznih kultura, ali i sportaši vrlo oprečnih stilova života. Za njemačkog košarkaškog diva ti su susreti zanimljivi – Nowitzki konačno susreće i sportske kolege čija se svakodnevnica ne sastoji od debelih zlatnih ogrlica, skupih satova, sportskih automobila… ikonografije koja prati Nowitzkijeve suigrače iz NBA lige. U Olimpijskom selu u Pekingu u redu u menzi na ručak čekaju i siromašni afrički atletičari, ali i mladi super-bogataši. Red u “olimpijskoj” menzi je zapravo preslik svakodnevice u jednoj državi. A baš kao i u svakoj državi, i među sportašima ima siromaha i bogatuna. Tako je i među njemačkim olimpijcima. Uz Dirka Nowitzkija, koji godišnje zarađuje najmanje desetak milijuna eura, u Olimpijskom selu je smještena i njemačka sprinterka Florence Ekpo-Umoh. Ona živi od socijalne pomoći. Trkačica na dionici od 400 metara upravo je “odgulila” dvogodišnju kaznu nastupa zbog korištenja nedozvoljenih sredstava. 30-godišnja Ekpo-Umoh dio je “siromašne” kolonije u njemačkom olimpijskom timu: od 438 sportaša iz Njemačke, koliko ih nastupa na Olimpijadi, njih 45 jedva krpi kraj s krajem. To nisu nagađanja – to su službeni podaci Njemačke sportske pomoći (DSH), organizacije koja financijski pomaže sportašima u njihovim pripremama i nastupima na natjecanjima. Godišnji budžet DSH-a iznosi oko 10 milijuna eura. Tih 45 njemačkih “siromaha” od sporta ne može živjeti. Velika većina njemačkih olimpijaca od sporta kojim se bavi može (pre)živjeti, ali ne pretjerano dobro. Luksuz je njima stran pojam. Samo 10% od 438 njemačkih olimpijskih sudionika u Pekingu živi i trenira od svoje plaće. Ostalih 90% ovisi o sportskoj pomoći DSH. Na “visokoj nozi” živi samo 14 njemačkih rukometaša, 12 košarkaša, šest jahača, troje tenisača, troje atletičara, jedna plivačica i jedan stolnotenisač. Oni su bogataši u usporedbi s ostalim kolegicama i kolegama iz njemačke reprezentacije, koji si od socijalne pomoći ne bi mogli priuštiti ni nove tenisice.

Jedna iznimka je gimnastičar Florian Hambüchen: iako on zarađuje vrlo dobro (što od turnira na kojima nastupa, što od reklamnih ugovora), i dalje je “stipendist” Njemačke sportske pomoći. On s DSH-a ima potpisan ugovor, koji mu daje pravo da jednom godišnje može otkazati suradnju. Zauzvrat, Hambüchen na račun DSH-a prebacuje pet posto svojih prihoda od reklamnih ugovora. Njemački gimnastičar, jedan od favorita za osvajanje zlata u Pekingu, tako je i sam postao financijer svojih siromašnijih kolegica i kolega sportaša.Sportski novinari u Njemačkoj uoči Olimpijskih igara počeli su pisati o sustavu “kasti” u njemačkom sportu: u jazu između “kaste bogataša” poput Dirka Nowitzkog i “kaste siromaha” (sprinterka Ekpo-Umoh) nalazi se brojna “kasta prosječnih”, takozvani “srednji sloj”. To su sportaši poput nogometašice Kerstin Stegemann, dvostruke osvajačice titule prvaka svijeta. 30-godišnja Stegemann svoju plaću ne zarađuje na zelenom travnjaku – ona novac zarađuje u uniformi. Stegemann je časnica njemačke vojske s mjesečnom plaćom od 2100 eura. Bruto. O plaćama njemačkih nogometaša bolje da i ne govorimo. Bundeswehr i njemačka policija najveći su poslodavci njemačkih sportaša. Na platnim listama vojske i policije nalazi se 740 sportskih imena. Ti sportaši imaju fleksibilna radna vremena i zajamčen mjesečni prihod. Područje sporta je područje koje u radu njemačke vlade spada upravo u resor unutarnjih poslova. U slučaju osvajanja zlatnih odličja u Pekingu, njemački olimpijci mogu računati i s novčanom nagradom DSH-a: za svako zlato Sportska pomoć isplaćuje 15.000 eura. No, to je sitniš u usporedbi s nagradama koje se isplaćuju na primjer u Rusiji: olimpijski pobjednici iz te zemlje za svako zlato postaju bogatiji za čak 150.000 eura.