Posljednjih godina sve se više govori o zdravom načinu prehrane. U pojedinim supermarketima čak su istaknuti odjeljci s nazivom “zdrava hrana” iako je takav pojam nespretan izbor riječi, budući da prema “Pravilniku o zdravstvenoj ispravnosti namirnica” svi prehrambeni proizvodi na tržištu moraju biti zdravi; u suprotnom, ne smiju biti dostupni potrošaču, odnosno, moraju biti uklonjeni s prodajnog mjesta.

Sve više ljudi shvaća vrijednost ekoloških proizvoda i uviđa važnost njihovog označavanja posebnim certifikatom jer svako voće, povrće ili meso za koje trgovci tvrde da je uzgojeno na ekološki način – ne mora nužno biti i ekološki proizvod. Najvažnija je značajka ekološkog uzgoja u tome što zabranjuje upotrebu većine mineralnih gnojiva i skoro svih pesticida. Umjetna se gnojiva u ekološkoj proizvodnji zamjenjuju organskim gnojivima, a korov se uklanja mehaničkim putem.Također se radi i na prirodnoj otpornosti biljaka kao prevenciji protiv štetočina i bolesti. Među neophodnim mjerama ekološkog uzgoja je i biološka zaštita te održavanje više biljnih i životinjskih vrsta zajedno jer se na taj način međudjelovanjem živih bića smanjuje pojava štetočina. Organska hrana nije, poput klasično industrijski uzgojene, puna štetnih kemikalija. Prosječna jabuka na svojoj kori sadrži dvadesetak štetnih tvari, čak i nakon pranja, a životinjama se svakodnevno daju velike doze antibiotika, hormona i antiparazita koje, konzumacijom mesa i mlijeka, unosimo u svoje organizme. S druge strane, svježi ekološki uzgojeni proizvodi sadrže najmanje 50 posto više vitamina, minerala, enzima i ostalih mikronutrijenata. Stvarni ekološki proizvod označen je “znakom ekološkog proizvoda”, koji je jedinstvena propisana oznaka proizvoda koji su proizvedeni sukladno s Zakonom o ekološkoj proizvodnji poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda i propisima donesenim na temelju njega.

Zadržati plodno tlo
Cilj ekološke poljoprirede je zadržati plodnost tla, smanjiti onečišćenje okoliša, održavati postignutu razinu proizvodnje i poboljšati zdravlje i kvalitetu života ljudi. Tržište ovih proizvoda u Hrvatskoj postoji, što potvrđuje količina uvozne robe koja se kod nas prodaje. Međutim, iako bismo prema resursima koje imamo mogli biti značajniji izvoznik ekoloških roba a ne uvoznik, to nije tako. Hrvatska uvozi ekoloških proizvoda u vrijednosti od oko 200 milijuna kuna godišnje, unatoč tome što se 90 posto te robe može proizvesti i u Hrvatskoj koja zbog slabo razvijene industrija i velikih neobrađivanih površina ima izuzetne uvjete za ekološku proizvodnju. Iako je trend rasta ekološke proizvodnje iz godine u godinu očit, nije niti izdaleka onakav kakav bi trebao i mogao biti, a vidljiva je needuciranost i kupaca i proizvođača. Mnogo je, međutim, i pozitivnih primjera kada se poduzetnici upuste u ekološku proizvodnju te postignu značajne poslovne uspjehe. Među prvima od njih je Mario Sever, vlasnik imanja i brenda Eko-Sever. Sa svojom se obiitelji posvetio ekološkom uzgoju voća i povrća još 1994. godine kada su počeli najprije za vlastite potrebe na površini od gotovo tri jutra na području općine Novi Marof koja su u obiteljskom vlasništvu. Najprije sporedna djelatnost uz redovno zaposlenje, postala je potencijalno unosan posao nakon što je obitelj Sever u siječnju 2000. godine na javnom natječaju dobila dvije parcele od otprilike 50 ha u najam na rok od 20 godina. Parcele na području općine Ivanić Grad nisu bile obrađivane zadnjih deset godina, te su bile obrasle šipražjem prosječne visine dva i pol metra, što je bilo idealno za ekološki uzgoj. “Najprije smo očistili jedan dio parcela, površinu od oko 20 ha, i na tom dijelu započeli s uzgojem povrća, voća i žitarica. Već za dvije godine uz uzgoj smo se počeli baviti i proizvodnjom zimnice od vlastitog povrća i voća, kao i preradom žitarica u brašno, pahuljice i tjesteninu. Naše parcele dobile su certificiran status organskog uzgoja od strane Ecocert Internationala, a od listopada 2002. upisani smo u Upisnik ekoloških proizvođača poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda pri Ministarstvu pljoprivrede i šumarstva kao prvo ekološko gospodarstvo u Hrvatskoj.

Bez pesticida i herbicida
Od prosinca 2002. posjedujemo prvi hrvatski certifikat u ekološkoj poljoprivredi i prvi hrvatski ekoznak s markicom“, ponosno je istaknuo Mario Sever na čijem su se imanju vremenom počeli uzgajati i pilići, koze i svinje, te je Ekološko poljoprivredno gospodarstvo Sever povećalo preradbene kapacitete. Ovakvu priču o uspjehu prati i jednako uspješan plasman proizvoda koji se osim na samom imanju, Zagrebačkim tržnicama na Dolcu i Trešnjevci te organiziranom besplatnom dostavom za svaku kupnju od preko sto kuna, od 2006. godine mogu naći i u trgovinama DM. Uz sve to, početkom ovog mjeseca otvorili su i dućan vlastitih eko proizvoda u zatvorenom dijelu tržnice Dolac. ”Najvažnije je da ekološki proizvodi ne sadrže ostatke pesticida i herbicida, a uz to boljeg su okusa i sadrže više suhe tvari kao i raznih vitamina i minerala. Najljepše je kad od svojih kupaca čujete pohvalu za okus“, ispričao je Mario Sever. Među trgovinama koje prodaju ekološke proizvode svakako se ističe tvrtka Biovega. S obzirom na oko dvije tisuće ekoloških proizvoda, hrane, dodataka prehrani, prirodne kozmetike i sredstava za čišćenje koje uvozi, Biovega je lider po raznolikosti i kvaliteti koju nudi na na hrvatskom tržištu, a što se tiče maloprodaje tu je Bioveginih sedam bio&bio trgovina u Zagrebu, Splitu, Dubrovniku i Rijeci. U njima se nude isključivo ekološk i organski proizvodi, a s Biovegom trenutačno surađuje tridesetak ekopoljoprivrednika čija ukupna površina zemlje koju obrađuju iznosi oko 450 ha. ”Ostvarili smo suradnju s ekopoljoprivrednicima iz Bjelovarsko-bilogorske županije, Požeško-slavonske, Koprivničko-križevačke, Sisačko-moslavačke, Ličko-senjske i Zagrebačke županije. U našoj ponudi se nalazi njihovo svježe voće i povrće i prerađevine, a naša suradnja s njima posebna je jer im Biovega osigurava monitoring i po potrebi edukaciju te zajednički s poljoprivrednicima i planira uzgoj budućih kultura”, rekla je Hana Klein, voditeljica odnosa s javnošću u toj tvrtki. Biovega, prisutna na hrvatskom tržištu 15 godina, vlasnik je i kreator bio&bio koncepta i kao takva ima i razvijenu veleprodaju certificiranih ekoloških proizvoda koje distribuira putem veledrogerija, supermarketa, trgovina zdrave hrane, biljnih ljekarni te bio&bio trgovina. U omjerima se u bio&bio trgovinama se nalazi u ponudi oko 35 posto domaćih ekoloških proizvoda i 65 posto uvoznih, a kako tvrde u Biovegi, postotak domaćih proizvoda bio bi i veći, no u Hrvatskoj nema u dovoljnoj količini niti ekoloških sirovina, niti proizvoda.

Izazovi poslovanja
U Biovegi se, međutim, kao i u sličnim tvrtkama susreću s različitim izazovima i poteškoćama. Prije svega, to su visoki troškovi carine. “Smatramo da su visoke carine opravdane ako ima određenih kultura u Hrvatskoj, ali se iste uvoze izvana. No nije opravdano ako mi nemamo određenih kultura i želimo ih uvesti. Kao primjer mogu navesti agrume. Njih u Hrvatskoj imamo puno, no tek sada stimuliramo ljude da se prijave u ekološku proizvodnju, recimo, mandarina. Ipak, da bi ti plodovi sazrijeli treba pričekati dvije godine, a treba proći i vrijeme da bi dobili ekoznak, što znači da se isti u međuvremenu moraju uvoziti. Pri uvozu troškove carine plaćamo mi, što se odražava na visoku cijenu ekoloških proizvoda”, pojasnila je Hana Klein. Na cijenu utječu i visoki troškovi nadzora skladišta, jer tvrtke koje u skladištu žele držati ekoproizvode moraju imati i ekonadzor prostorija. Kako ističu mnogi proizvođači, ekološke proizvode poskupljuje način proizvodnje gdje je više rada nego kod konvencionalne proizvodnje, te certificiranje i ostala dokumentacija. Pritom ih najviše smeta dvostruko certificiranje. Naime, hrvatski ekoproizvodi iako imaju ekomarkicu trenutno se ne mogu izvoziti izvan granica naše zemlje kao ekološki već je potrebno dobiti strane ekocertifikate koje opet treba dodatno platiti. Drugim riječima, hrvatski ekocertifikat ne priznaje se izvan granica naše zemlje iako mi imamo strože kriterije za dobivanje ekoznaka. Zbog svega toga postoje i proizvođači koji namjerno ne žele oznaku ekoloških proizvoda. Željko Mavrović, čija tvrtka Eko-Mavrović ima uporište u proizvodnji prema ekološkim standardima, namjerno nije certificirao svoje proizvode hrvatskom ekomarkicom. Certificiram žito i brašno, ali nisam išao do kraja u označavanju svojih proizvoda, kruha, peciva i keksa. Što se tiče proizvodnje mesa, u prijelaznom sam razdoblju certifikacije. Razloga što nemam certifikata ima dosta.

Prije svega, ekomarkici prethodi zahtjevna administracija i ta procedura poskupljuje proizvod za koji u konačnici eko znak nije garancija da će biti i prodavan. Živimo u vremenu kad su kupci slabo informirani što takav znak uopće podrazumijeva, a i oni koji su educirani često su primorani kupiti jeftiniji proizvod“, rekao je Željko Mavrović kojemu se procedura dobivanja ekomarkice čini kompliciranom i pomalo apsurdnom. ”Prije nekog vremena čini mi se da je za ekološke proizvode zakon propisivao i da trebaju biti na posebnoj polici u dućanu. Budući da nemaju svi dućani takve police, takav certifikat onemogućio bi mi da prodajem svugdje gdje bih želio“, požalio se. Direktor zagrebačke Prve ekološke stanice Marin Fucijaš pojasnio je situaciju na tržištu ekoloških proizvoda te zbog čega nastaju dileme mnogih proizvođača. ”Nažalost, domaći kupac ne poznaje dovoljno vrijednost znaka ekološkog proizvoda pošto se kod nas nije provela edukacija kupaca, za razliku od zemalja Europske unije gdje gotovo da nema nepoznanice po tom pitanju“, upozorio je Marin Fucijaš iz Prve ekološke stanice, koja, kako je napomenuo, svoju djelatnost vidi prvenstveno u funkciji zaštite potrošača. Osvrnuo se i na žalbe trgovaca i proizvođača koje se odnose na neujednačenost hrvatskih propisa s Europskom Unijom: ”Propisi za ekološku proizvodnju u Republici Hrvatskoj prepisani su propisi koji vrijede u Europskoj Uniji i procedura je uglavnom jednaka. Ono što nedostaje usuglasit će se do lipnja 2010. godine. U dućanima ne treba imati posebne police ili odjele, ali mnogi ih imaju jer potrošači ekoloških roba znaju koji je “njihov odjel” u trgovini. Trgovci koji nisu upisani u Upisnik uvoznika ekoloških proizvoda, a iste uvoze – krše zakon. Jednako čine i oni koji na robe stavljaju oznaku eko, bio ili organico a da na robi nema potrebne oznake ili za istu nemaju potvrdnicu. Toga u našim dućanima ima”, upozorio je Fucijaš.

Prednosti

Ekološka prerada
Osnovna prednost ekološkog proizvoda sa certifikatom (potvrdnicom) trebala bi biti sigurnost kupca, jamstvo da je proizvod proizveden bez uporabe umjetnih gnojiva i kemijskih sredstava za zaštitu bilja. Životinje se moraju držati u prirodnim uvjetima koje zahtjeva određena pasmina, dob ili spol životinje, a hranjene hranom proizvedenom po pravilima ekološke poljoprivrede bez uporabe hormona, ubrzivača rasta ili lijekova koji nisu dopušteni zakonom i pravilnicima o eko uzgoju životinja. Proizvod eko gospodarstva mora biti i prerađen i zapakiran sukladno pravilniku. Ne smiju se koristiti umjetne boje, arome, konzervansi i određeni postupci.

Zakonske regulative
Zakonske regulative ekološke proizvodnje i norme postupaka po kojima se radi nadzor i certificiranje moraju dati kupcu sigurnost da je proizvod koji nosi ekološku oznaku zaista proizveden, prerađen i zapakiran sukladno pravilima i da u njemu nema rezidua kemijskih sredstava i nedozvoljenih sastojaka.

Certificiranje

Dvostruki posao
Što se tiče trenutne dvostruke certifikacije proizvoda, Marin Fucijaš kaže: “Uvoz uglavnom čine veliki trgovački lanci i tvrtke koja opskrbljuju maloprodajne trgovine. Cijena nadzora uvoznika ekoloških proizvoda iznosi tri posto vrijednosti uvoza, a do izmjene pravilnika isti se je iznos naplaćivao i za ovjeru sukladnosti. Provedbom izmjene tog pravilnika ukinuta je naplata i obavljanje recertifikacije pa sada u Hrvatskoj svatko može uvoziti što hoće pod oznakom eko proizvod jer nitko nije ovlašten da kontrolira valjanost uvoznih certifikata”.

Problemi dok se ne uđe u EU
Fucijaš je dodao da se uvozni ekološki proizvodi moraju recertificirati dok god Hrvatska ne uđe u Europsku Uniju ili ne dođe na listu “trećih zemalja”. “Do tada oni ne priznaju naše certifikate, premda smo akreditirani po jednakim europskim normama. Sada mi njihove moramo priznati bez provjere i naplate, a oni naše uopće ne priznaju i domaći izvoznici moraju certificiranje plaćati njihovim nadzornicima”, zaključio je.