Engleski nogometni klubovi bili su prve mete stranih ulagača. Trend je započeo Roman Abramovič kupujući Chelsea, a slijedili su ga američki tajkuni, arapski naftaši i drugi ruski bogataši. Klubovi iz Engleske mete su zbog velikih prihoda od televizijskih prava, reklama, uvijek rasprodanih stadiona i dobrih prihoda od prodaje navijačkih suvenira. Ali još više zato što su stalno u završnicama europskih kupova, što donosi sjajan publicitet. Iako je Bloombergov European Football Club Index imao razdoblja solidnog rasta, rijetki klubovi poput Arsenala ili Juventusa uspijevaju zadržati prihode iznad magične granice od 200 milijuna eura. Astronomske cijene igrača i održavanja donose gubitke. Dionice nogometnih klubova i kompanija koje ih posjeduju, smatraju analitičari, prilično su rizične za manje ulagače. Likvidnost je uglavnom niska uz mali free-float (između 10-30 posto) što privlači spekulante. Volatilnost dionica stoga dostiže iznadprosječne visine.

Širenje tržišta
Velike kupce u nogomet više privlače razlozi koji su bili magnet za partijske sekretare i direktore još u socijalizmu: nazočnost u svečanoj loži simbolizira moć i uspjeh te osigurava ulaznicu u odgovarajuću celebrity-klasu. Analitičari procjenjuju da kupci ulažu i zbog vjere u dobit u budućnosti. Iako engleska liga po profitu zaostaje za bejzbolskom ili ligom američkog nogometa u SAD-u, ona relativno brzo raste, a ima i širi doseg. Prihodi njezinih 20 klubova bili su oko 1,4 milijarde funti u 2006., a do kraja 2008. trebali bi se popeti na 1,8 milijardi funti. Liga postaje sve popularnija u Aziji, osobito u Kini, čime se širi i tržište, ocijenio je za BBC Stefan Szymanski, ekspert za sportske financije. Dubajski fond je vjerojatno zbog toga proljetos želio ući u vlasništvo Liverpoola. Htjeli su kupiti 49 posto kluba za 170 milijuna funti od Amerikanca Georgea Gilletta, ali posao je propao. Druga polovina kluba, točnije 51 posto, u rukama je drugog američkog ulagača Toma Hicksa. Pisalo se da je Gillette ušao u Liverpool da bi pokazao da je još u biznis-snazi nakon poslovnih teškoća koje su ga u SAD-u stajale oko milijardu dolara. Gillett i Hicks kupili su Liverpool za 400 milijuna funta, a obvezali su se uložiti dodatnih 215 milijuna funta za gradnju novog stadiona. Vlasnik Manchester Cityja, u kojem igra bivši dinamovac Vedran Ćorluka, Tajlanđanin je Thaksin Shinawatra. Riječ je o bivšem tajlandskom premijeru i vlasniku milijardu dolara vrijedne imovine koju su mu zbog korupcije zamrznule vlasti u njegovoj zemlji. Ipak, druženja u svečanoj loži londonskog Fulhama s britanskim uglednicima nije, primjerice, pomogla Mohamedu Al Fayedu da bude prihvaćen za punopravnog člana lokalne biznis-zajednice. Amerikanac Randy Lerner, vlasnik Aston Ville, uspio je barem zadobiti povjerenje navijača svojim strastvenim navijanjem za klub. Arsenal smatraju uspješnim poslovnim projektom i zato što je čelništvo kluba diverzificiralo ulaganja u razne projekte s nekretninama. Ipak ni Arsenal se nije uspio oduprijeti strancima: ruski milijarder Ališer Usmanov kupio je udjel od oko 25 posto. Ovogodišnji dvoboj dvaju engleskih klubova u finalu Lige prvaka dobio je Amerikanac.

Veliko slavlje priredio je Malcolm Glazer, vlasnik Manchester Uniteda. Glazer ima svoju povijest upravljanja sportskim kolektivima: bio je vlasnik NFL momčadi Tampa Bay Buccaneers Malcolm. U SAD-u su zarade na vlasništvu klubova sigurnije i više. Čak je i sadašnji predsjednik Bush svojedobno zaradio na kupnji, a potom i prodaji jedne bejzbolske momčadi. Malcolmu Glazeru su 29 posto dionica za 1,47 milijardi dolara prodali dotadašnji ulagači, irski tajkuni John Magnier i JP McManus. Time je američki biznismen postao vlasnik 57 posto dionica. Ljuti navijači su kao odgovor osnovali društvo dioničara Uniteda kako bi kupili dovoljno dionica da klub ne bi pao u Glazerove ruke, ali u tome nisu uspjeli. Londonski West Ham kupio je islandski bogataš Eggert Magnusson. Milan Mandarić, najuspješniji sportski poduzetnik s područja bivše Jugoslavije, bio je vlasnik engleskog prvoligaša Portsmoutha. Prodao ga je ruskom bogatašu Aleksandru Gajdamaku. Mandarić se zadovoljio drugoligašem Leicesterom za, navodno, 25 milijuna funti. U Italiji je među (su)vlasnicima klubova i živopisni libijski šef Moamer Gadafi. On je preko investicijskog društva Lafico na Milanskoj burzi za 22,9 milijuna eura kupio 5,31 posto dionica Juventusa. Njegova ljubav prema torinskom klubu manifestira se i šalicama u službenom državnom zrakoplovu: na svima je Juventusov klupski amblem. Konkurentski Milan je u vlasništvu premijera Silvija Berlusconija, Inter kontrolira obitelj Moratti, a većinski dio Juventusa Agnelli iz Fiata.

Različiti modeli
Francuska ima više različitih modela. Dok najuspješniji Lyon kao dioničko društvo kotira na burzi, Monaco je privatni klub u vlasništvu poznate prinčevske obitelji Ranieri, Nicu drže tri dioničara, Lens je u vlasništvu grada, Sochaux drži tvornica automobila Peugeot, dok je Olympique Marseilles nedavno prodan jednom Kanađaninu za 115 milijuna eura. Lyon je početkom godine najavio da će kao prvi klub u Francuskoj javno ponuditi svoje dionice na burzi s namjerom da prikupi 84 milijuna eura, čime je iskoristio novi zakon kojim se dopušta izlazak na burzu profesionalnim klubovima. Izlazak na burzu prije nekoliko dana najavila je i portugalska Benfica. Iako je dopušteno ulaganje u klubove, u Njemačkoj nema privatnih vlasnika. Borussia Dortmund jedina se odlučila izići na burzu, ali su rezultati bili katastrofalni. Osim klubova iz lige petice, zanimljivi postaju i klubovi s istoka. Vlasnika je promijenio CSKA iz Sofije. Taj bivši vojni i najtrofejniji bugarski nogometni klub kupio je indijski milijarder i vlasnik nekoliko željezara Pramod Mittal, brat multimilijardera Lakšmija Mittala. Klub je kupio od Vasila Božkova, no nijedna strana nije željela otkriti cijenu kluba koji je 30 puta bio bugarski prvak. Božkov je kupio CSKA prije sedam godina i osvojio dva nacionalna naslova.