Nedvojbeno je da su pregovori s Europskom unijom i ostvarenje što skorijeg ulaska Hrvatske u članstvo postavljeni konsenzualno kao nacionalni vanjskopolitički prioritet. Pokazuje to i činjenica da tijekom cijelog svojeg mandata sadašnja Vlada nije trpila ozbiljnije kritike za svoje europske aktivnosti, a imala je konstantnu potporu predsjednika države. Obećanje da će Hrvatska 2009. godine postati članicom Europske unije bio je najjači vanjskopolitički adut predizborne kampanje sadašnjeg premijera na izborima 2003. godine. Nakon početka pregovora prije dvije godine ovo obećanje poduprto je tvrdnjom da će do kraja 2007. godine biti otvorena sva pregovaračka poglavlja. Dosadašnja iskustva pokazuju da teško skupljamo hrabrosti pogledati se u ogledalo, i sve imalo nepovoljno za Hrvatsku pokušava se relativizirati. Zato se vrlo suzdržane ocjene uglednih analitičara o rezultatima hrvatskih pregovora s EU ili skeptične prognoze poput one koju donosi agencija AFP teško mogu naći u hrvatskim medijima. Ako se usmjerimo smo na razdoblje od početka pregovora, naići ćemo na mnoge važne detalje koji su rezultirali potpunim debaklom u ostvarenju najavljenih ciljeva brzog ulaska Hrvatske u EU. Hrvatska je u same pregovore ušla s dugo godina građenim stavom koji se ukorijenio u javnosti da smo već davno bili spremni za ulazak u Europsku uniju, ali stjecajem nepovoljnih okolnosti nismo to uspjeli pokazati. Zbog tradicije dobrih odnosa sa zapadnom Europom neugodna iskustva tranzicijskih zemalja u pregovorima s EU najmanje su trebale osjetiti Slovenija i Hrvatska. Zato su 2005. godine veliko iznenađenje izazvali rezultati istraživanja koji su pokazali da hrvatske institucije i organizacije imaju nisku razinu komunikacije i suradnje s institucijama i organizacijama EU. Godinu dana poslije provedeno istraživanje među liderima poslovnog sektora pokazalo je nevjerojatno nisku razinu znanja o Europskoj uniji i problematičnu spremnost na suočavanje s izazovima koje nosi uključenje u njezino tržište. Indikativno je da je u istraživanju u poslovnom sektoru vrlo visok postotak ispitanih iznio stav da je vjerojatni kasniji ulazak Hrvatske u EU bolji za njihova poduzeća. Uzroke dugog zadržavanja niske razine potpore javnosti ulasku Hrvatske u Europsku uniju može se tražiti u tri čimbenika. Prvi je taj što je kao lijek za promjenu ovog stanja producirana Komunikacijska strategija za informiranje hrvatske javnosti o približavanju EU, za koju se ne može reći da je kao projekt loša. Jednostavno nije bila dovoljno dobra za specifične hrvatske probleme. Drugi je problem što se informacije nisu prezentirale na pravi način, a kada se to pokušavalo činiti, bilo je to površno.

Najbolji dokaz je niska razina korištenja sredstava iz fonda SAPARD. Treći razlog leži u sustavnom plasiranju poluistina i dezinformacija koje su prosječnog hrvatskog građanina morale učiniti frustriranim Europskom unijom. Naime, već površna analiza medijskog praćenja ove teme pokazuje da su svi sastanci i pregovori na visokim razinama završili izuzetno povoljno za Hrvatsku, da je hrvatska strana dobivala samo komplimente i zbog toga javnost s pravom očekuje brzi uspjeh Hrvatske na putu prema EU. Međutim, nije slučajno da su u takvim situacijama mnogi visoki predstavnici Unije morali naknadno pojašnjavati “svoje stavove”. Sam početak pregovora stvorio je dojam da je Hrvatska zatečena nespremna jer su se i oni najnužniji tehnički, prostorni i kadrovski uvjeti stvarali još mjesecima nakon samog početka pregovora. Jedan od iskusnijih diplomata rekao mi je da kada bi šefu našeg pregovaračkog tima dali zadaću da angažira najkvalitetnije hrvatske kadrove, morao bi se hitno uputiti u New York, Pariz, Zagreb, a možda i u još koju metropolu. Međutim, to se nije događalo jer je nekima dobro zvučao kompliment s druge strane pregovaračkog stola da imamo mladu i simpatičnu ekipu. Već prvi mjeseci pregovora pokazali su da odluka da se za većinu pregovaračkih poglavlja formiraju vrlo brojne ekipe pokazao se kao izuzetno koristan pristup. Tako se na najjednostavniji način popravljaju veliki deficiti u znanjima i iskustvima vezanim za pojedina tematska područja i diže kritična masa ljudi s potrebnim informacijama o EU. Na drugoj strani institucionalizirani mehanizam mjerila nije nas smio iznenaditi jer se znalo da Unija u budućim pregovorima mora dići kriterije. Upravo ta prethodna iskustva i fleksibilnost koju daje pozicija male zemlje mogli smo pretvoriti u svoju prednost da smo djelovali kao Irci. Oni su iskoristili fleksibilnost i brzinu male zemlje u komunikaciji s velikom i tromom birokracijom EU tako da su lobističkim djelovanjem stvorili pozicije koje su im omogućile da istovremeno dok se u Bruxellesu pišu pitanja upućena Irskoj, oni u Dublinu već pišu odgovore. Naša dosadašnja iskustva dijametralno su suprotna irskim jer smo u EU pokušali primijeniti hrvatski pogled na politiku i hrvatske metode lobiranja. Štoviše, i one mogućnosti koje smo imali nismo koristili, pa je tako potpuno izostala mobilizacija i koordinacija rada svih koji na bilo koji način mogu lobirati u Bruxellesu i promicati hrvatske interese tijekom pregovora. Tako je tek predsjednik Mesić okupio hrvatske predstavnike u Bruxellesu. Izvještaj o napretku pregovora koji je Europska komisija obznanila 6. studenog ove godine dočekan je u Hrvatskoj s olakšanjem iako je bilo malo vjerojatno da bi se Unija htjela uplesti u predizbornu kampanju jedne zemlje kandidata sa svojim čvrstim stavovima i jakim tonovima. Zato je i ovaj izvještaj izbalansiran, ali i realan.

Najkraći rezime ovog dokumenta glasi: EK je zadovoljan napredovanjem pregovora. Nažalost, hrvatsko zadovoljstvo vrlo je teško definirati na tako lapidaran način. Naime, usporedbom izvješća o napretku Hrvatske na putu prema EU koje Europska komisija producira već pet godina moglo bi se reći da nema velikih novosti. Štoviše, moglo bi se tvrditi da je ovaj izvještaj za Hrvatsku lošiji od nekih prethodnih jer u ovom izvještaju ima manji broj dobrih ocjena, veći broj loših ocjena i standardnu količinu prolaznih ocjena u nekoliko gradacija napretka (limited, little, some). Ključno je pitanje u kojoj mjeri Hrvatska treba biti zadovoljna činjenicom da se na većini područja već pet godina ponavljaju formulacije umjerenog napretka (“some progress can be reported…”), tim prije što se u neformalnim razgovorima s europskim pregovaračima može čuti ocjena kako ima napretka, ali je on nedovoljan. Dosadašnji pregovori i ocjene u izvješćima o napretku prilagodbi koja Europska komisija redovito od ožujka 2002. podnosi Europskom parlamentu i Vijeću kontinuirano su ukazivali na najteže probleme. Stjecajem okolnosti samo je rang-ljestvica mijenjana, pa se zato stekao dojam da je pravosuđe naš najveći problem. Međutim, nastavak pregovora i otvaranje najtežih poglavlja dovest će nas do središnjeg pitanja hrvatskih prilagodbi standardima EU. Riječ je o državnoj upravi i javnom sektoru. Pitanje reforme državne uprave s jedne strane još je teže od rješavanja stanja u pravosuđu jer je državna uprava složeniji sustav. Zemlje s dužom demokratskom tradicijom trebale su takve reforme planirati na period od pet do deset godina. Na drugoj strani reforma državne uprave uvjet je za provedbu mnogih drugih reformi i prilagodbi. Spomenimo samo pitanja korupcije, javnih nabava i regionalnog razvoja, koja su imanentno vezana uz kvalitetu i efikasnost državne uprave. Iako je nezahvalno prognozirati buduću dinamiku pregovora i utvrđivati datum ulaska Hrvatske u EU pod uvjetom da se radikalno promijeni dosadašnji defenzivni stav Hrvatske u pregovorima, hrabro pristupi reformama i angažiraju svi ljudski potencijali, Hrvatska bi mogla postati članicom Unije krajem 2010. ili početkom 2011. godine. Ako pak sve ostane kao i do sada, onda nas ne bi trebao iznenaditi crni scenarij u kojem Hrvatska ulazi u Europsku uniju 1. siječnja 2014. kada počinje novo proračunsko razdoblje jer u sadašnjem nema jasnih odrednica da je proračun rađen za 28 članica niti da je Hrvatska ta 28. članica. U tom scenariju Hrvatska će sigurno ući u članstvo u društvu s još nekim zemljama među kojima najveće šanse imaju Makedonija i Crna Gora, ali ako se brzo riješi pitanje Kosova, tu je i Srbija.

Iz Bruxellesa Željko Ivančević, upravitelj Zaklade za promicanje gospodarskih interesa

Socijalni dijalog i dalje velik problem

Kao primjer možemo navesti problem socijalnog dijaloga koji se spominje u 19. pregovaračkom poglavlju. Dok s jedne strane hrvatska javnost može čuti visoke ocjene za uspjeh socijalnog dijaloga od najviših predstavnika hrvatske izvršne vlasti, Europska komisija tvrdi da glavni problemi na ovom području i nadalje postoje, te navode izostanak bipartitnog dijaloga, slab socijalni dijalog na granskoj razini, nejasne kriterije reprezentativnosti socijalnih partnera, a posebno poslodavačkih organizacija, fragmentiranost sindikata i tako dalje. Za usporedbu, Slovenija je tijekom pregovora na rješavanje jednog od tako “lakih” problema – reformu komorskog sustava – trebala više od godinu dana.