Kriza mirovinskih sustava
Tijekom posljednjih desetljeća došlo je duboke krize mirovinskog sustava.. Tome je, pored gospodarske recesije te pada socijalističkog poretka, najviše pridonijelo starenje stanovništva, velika nezaposlenost, promjene u strukturi rada, globalizacija i liberalizacija svjetskog tržišta.
Kada je riječ o demografskoj reprodukciji, podsjetimo da su pedesetih godina europske žene u prosjeku rađale troje djece, a danas ih rađaju upola manje. Znatno je poraslo prosječno očekivano trajanje života. U zapadnoj Europi se očekivano trajanje života između 1960. i 1990. godine povećalo za sedam godina, odnosno za 4,3 mjeseca godišnje. Posljedica je sve je više starih ljudi, oni sve duže žive, a istodobno je, zbog smanjene zaposlenosti, sve teže financirati njihove mirovine.
Nadalje, došlo je do osjetnog porasta nezaposlenosti i širenja atipičnih oblika zaposlenosti, kao što je povremeni rad, privremeni rad, rad sa smanjenim radnim vremenom, rad po zadatku, samozapošljavanje itd. Radne biografije nisu danas stabilne i kontinuirane, kakve su nekada bile, nego su sastavljene od niza vremenskih fragmenata. Nova je struktura rada postala nepodesna za financiranje sustava socijalne sigurnosti; ti sustavi jednostavno nemaju stabilnih temelja; izgledaju kao da su građeni na pijesku.
U većini europskih zemalja narasli su mirovinski troškovi. U Europskoj uniji javni mirovinski troškovi 2000. godine dosegli su 10,4 posto BDP-a. (Najviši su bili u Italiji (14,5 posto) i Austriji (13,8 posto), a najmanji u Irskoj (4,6 posto) i Velikoj Britaniji (5,5 posto).) Pod pretpostavkom održanja sadašnjih sustava, stručnjaci procjenjuju da bi mirovinski troškovi u prosjeku u zemljama OECD-a u 2030. godini dosegli 17 posto BDP-a, a u europskim zemljama znatno iznad toga. To je zastrašujuća perspektiva koja izbezumljuje državne rizničare i stratege ekonomskog razvoja. Troškovni je pritisak mirovina najveći upravo u postsocijalističkim zemljama, koje su prošle dramatično razdoblje tranzicije, pa im treba sredstava i vremena za oporavak i uspostavu normalnog funkcioniranja mirovinskih sustava.
Globalizacija je utjecala na slabljenje nacionalne države; ona je proširila prostor djelovanja poduzeća, izloženih sve kompetitivnijem svjetskom tržištu. Zato poduzeća, kako nacionalna tako i nadnacionalna, vrše pritisak na države da što više smanje troškove rada, a unutar toga i izdatke za javne mirovine. Da bi privukla kapital, država i sama mora postati kompetitivna!
Ukratko rečeno, u proteklom je razdoblju došlo do preispitivanja odnosa tržišta i države, smanjene distributivne, a povećane komunitativne pravde, do promjene ravnoteže između individualnog interesa i solidarnosti. Poremećen je poslije rata uspostavljeni konsenzus o raspodjeli nacionalnog dohotka: nastoji se reducirati uloga države, a povećati uloga tržišta u financiranju socijalnih troškova. U tom se ozračju u mnogim europskim zemljama provode mirovinske reforme.
Grafikon 1. - Broj osiguranika i umirovljenika u Hrvatskoj u razdoblju 1980. – 2004.
Svjetska banka – glavni promotor mirovinskih reformi
Moguće je razlikovati dvije vrste mirovinskih reformi. Prvu skupinu čine one kojima je cilj podešavanje postojećih mirovinskih sustava radi smanjenja mirovinskih izdataka i postizanja veće ovisnosti individualnih mirovina o uplaćenim doprinosima. Drugu skupinu čine radikalne mirovinske reforme, kojima je cilj promoviranje nove mirovinske filozofije. Sumarno govoreći, radi se o privatizaciji i kapitalizaciji mirovina. Umjesto dosadašnjih sustava tekuće preraspodjele (PAYGO sustavi), u kojima sadašnje generacije zaposlenika plaćaju doprinose za mirovine današnjih umirovljenika (međugeneracijska solidarnost), uspostavljaju se, djelomično ili potpunosti, mirovinski sustavi tzv. kapitalizirane individualne štednje. Preciznije, osiguranici doprinosima financiraju vlastite buduće mirovine, odnosno ulažu na svoje individualne račune u kapitaliziranim mirovinskim fondovima.
Glavni je zagovornik mirovinskih reformi Svjetska banka. Njezini su stručnjaci 1994. godine objavili programatsku knjigu o krizi mirovina i gospodarskom rastu(1). Svjetska banka pri tome se inspirirala neoliberalnom doktrinom, a na praktičnoj razini čileanskom mirovinskom reformom, kojom su 1981. godine u potpunosti privatizirane mirovine. S vremenom je Svjetska banka modificirala svoj početni radikalni pristup, pa danas uglavnom zagovara model triju mirovinskih stupova, odnosno kombinaciju temeljne solidarnosti i kapitaliziranih mirovina.
Osnovna je pretpostavka takvog pristupa da se privatizacijom mirovina povećava nacionalna štednja, jača tržište kapitala, proširuju mogućnosti investiranja u razvoj, posebno u manje razvijenim zemljama. K tome, novi mirovinski sustav, tvrde stručnjaci Svjetske banke, osiguranicima donosi veće mirovine. Iz kruga Međunarodne asocijacije za socijalnu sigurnost (ISSA), kao i Međunarodne organizacije rada (ILO), ali i sa strane drugih stručnjaka, bilo je dosta osporavanja koncepta mirovinskih reformi Svjetske banke(2). Posebno se dovodi u pitanje teza da se privatizacijom mirovina prevladava problem starenja stanovništva. Britanski ekonomist N. Barr(3), jedno vrijeme ugledni savjetnik Svjetske banke, konstatira da umirovljenici u krajnjoj liniji mogu potrošiti samo dio nacionalnog dohotka koji su stvorili zaposleni. Mirovine, dakle, ovise o produktivnosti radnika, bez obzira na to kakvu ćemo mi mirovinsku formulu primijeniti. Poruka je da reforma ima pozitivnih učinaka, ali ni u kom slučaju nije panaceja za mirovinsku krizu, kako se to uobičajeno tvrdilo u krugovima Svjetske banke.
Postupno su ključne međunarodne organizacije, kao MOR, OECD, Europska unija, te velik broj zemalja, u prvom redu postsocijalističkih, prihvatile mirovinski sustav s 'tri stupa', pa se u tom pravcu usmjerava većina europskih mirovinskih reformi. Europska unija je u tzv. Lisabonskoj strategiji iz 2000. godine usvojila tri točke koje se odnose na budući razvoj mirovinskih sustava. U prvoj se inzistira na povećanju zaposlenosti, u drugoj na smanjivanju javnog duga, a u trećoj se zemlje članice EU pozivaju na provedbu mirovinskih reformi prilagođenih gospodarskim i socijalnim prilikama u svijetu.
O Le Monde diplomatiqueu
Le Monde diplomatique je ugledni mjesečnik koji pokriva područja politike, ekonomije, znanosti i umjetnosti. Poznat je po analitičkim, dobro argumentiranim člancima koje pišu najznačajniji svjetski autori iz pojedinih područja.
Zajedničko istraživanje francuskog Instituta za istraživanje javnog mnijenja i sličnih institucija u zemljama u kojima lokalna izdanja Le Monde diplomatiquea imaju najveće naklade pokazuje da je Le Monde diplomatique u najužem vrhu svjetskog nezavisnog i objektivnog novinarstva. Tu poziciju stekao je iz više razloga, i to:
zbog pažnje koju ovaj mjesečnik posvećuje velikim ekonomskim, monetarnim, političkim ili društvenim pitanjima u svijetu
Le Monde diplomatique je svoje stranice otvorio mislećim, svjetski priznatim, znanstvenim, političkim i društvenim radnicima
mjesečnik svoju prihvaćenost može zahvaliti i eleganciji klasičnog prijeloma; novina često surađuje i s umjetnicima, slikarima, kiparima i autorskim fotografima
Paralelno s usponom francuskog izdanja, Le Monde diplomatique bilježi znatan rast svojih izdanja na stranim jezicima koja tiskaju neovisne izdavačke ili novinske kuće. Krajem 2003. bilo ih je 42. Hrvatsko izdanje izlazi od prosinca 2004.
Le Monde diplomatique izlazi u sljedećim zemljama: Argentini, Boliviji, Brazilu, Čileu, Grčkoj, Iranu, Italiji, Jordanu, Kolumbiji, Koreji, Luksemburgu, Maroku, Njemačkoj, Portugalu, Španjolskoj, Švicarskoj, Turskoj, Ujedinjenim Arapskim Emiratima, Venezueli te ima izdanja i za zemlje engleskog govornog područja. Tiskana izdanja Le Monde diplomatiquea širom svijeta prodaju se u 1,4 milijuna primjeraka.
Novina je također prisutna na Internetu na arapskom, češkom, engleskom, esperantu, jeziku farsi, grčkom, japanskom, katalonskom (Andora), kineskom, norveškom, njemačkom (Njemačka i Švicarska), portugalskom (Brazil), ruskom, španjolskom (Argentina, Bolivija, Čile i Španjolska), talijanskom i turskom jeziku.
Hrvatsko izdanje Le Monde diplomatiquea prodaje se na kiosku (cijena: 15 kn) i putem pretplate (cijena za godišnju pretplatu, 12 brojeva: 180 kn + poklon knjiga).
Više informacija na linku:
Le Monde diplomatique - hrvatsko izdanje
Pretplata
Email:
pretplata@globalmedia.hr
Tel: +385 1 5498 955
Oglašavanje
Email:
lmd@globalmedia.hr
Tel: +385 1 5498 959